TITUS ANDRONICUS / The Airing Of Grievances (Troubleman Unlimited, 2008.)
Banda hirovitih nihilista i autodidakta iz Glen Rocka u New Jerseyu ime si je nadjenula po jednoj ranoj, malo poznatoj Shakespeareovoj tragediji, a ne, kako su sami duhovito napisali na My Spaceu, po uzoru na nekog futurističkog robota-ubojicu. Osim toga, na svom su djeliću virtualnog svemira zabilježili i to kako nikada ne pjevaju o ljubavi, već izričito o mržnji te kako vole vrištati do iznemoglosti. Shakespeare ("Titus Andronicus"), krici, zanos, buka, Golgota ("Joset Of Nazareth's Blues"), egzistencijalizam ("Albert Camus") i somnambulizam ("Fear And Loathing in Mahwah, NJ") – to su krpice naizgled nespojivog patchworka zvanog "The Airing Of Grievances". Album doista na trenutke zvuči "kao da Boss predvodi Neutral Milk Hotel". Dodajmo im, ipak, energiju The Clasha,  pjesničku optiku Conora Obersta i eto nam čarobnog četverolista koji je počelo svega na prvijencu Titusa Andronicusa. Tako skladba "Titus Andronicus" započinje "e-streetovskim" solom na saxu, a skončava u kovitlacu karamboliranih  gitara i poderanih glasnica pjevača Patricka Sticklesa. "No Future Part Two", opet, nakon otvoreno "clashovskog" intra vrlo brzo mutira u zaglušujuću garažnu psihodeliju. Uz gotovo jednako dojmljivi "Nouns" kalifornijskog dvojca No Age, "The Airing Of Grievances" najubojitija je adrenalinska bomba američkog undergrounda prve polovice tekuće godine, a Titus Andronicus naj(ne)ozbiljniji  su pretendenti na titulu početnika sezone!
(P.S. Ne propuštajte: Neva Dinova "You May Already Be Dreaming", Shearwater "Rook", The New Amsterdams "At The Foot Of My Rival".)

goran pavošević______________________________________________________30.06.2008.

MARTHA WAINWRIGHT / I Know You're Married But I've Got Feelings Too (Zoe, 2008.)
Premda je , kako sama tvrdi, odnedavno sretno udana, Martha Wainwright ipak je svoj drugi album naslovila u prepoznatljivom, bockavom, provokativnom tonu. Ne znam jesu li joj američki cenzori, budni čuvari svjetonazornih utvrda licemjerja, iznova udijelili naljepnicu "eksplicitna lirika", no album je, na određeni način, prirodni nastavak one neuroze koja je iznjedrila fenomenalnu „Bloody Mother Fuckin'  Asshole“, eksplozivnu i proturječnu posvetu ocu Loudonu Wainwrightu Trećem, vladaru glazbene dinastije Wainwright. U njoj je Martha, najplemenitiji izdanak loze Wainwrightovih, demonstrirala kako se to može opjevati kolaps čitavog jednog unutarnjeg svemira.
„I Know You're Married But I've Got Feelings Too“ moćna je ploča, u to nema sumnje. Ona ipak u potpunosti ne doseže pjesničke, skladateljske i izvođačke visine njezina epohalnog bezimenog prvijenca od prije tri godine, ploče kakve se snimaju jednom u životu. Dakle, na stranu ova nepravedna i bremenita usporedba. Ona mi je, moram priznati, bila samo teret pri prvim susretima s novim Marthinim pjesmama. One zaslužuju pošteniji i iskreniji tretman.
U njezinoj je glavi i dalje previše „statičkog šuma“ i tek joj umjetnost/rock and roll može ponuditi svu oštrinu olakšanja. Ako su sve obitelji nesretne na svoj način, tada, za naslutiti je,  u  uglednoj obitelji Wainwright  postoji blatni prostor za koji je bolje i ne znati. S tim se demonima hiperosjetljiva Martha hrabro suočila na prethodnom albumu. Ne znači to da je ona ovaj put razborita, odmjerena i suzdržana. Dapače, ono što volimo zvati „žensko rock pismo“ i pri tome ga kititi epitetima poput "beskompromisno", u njoj i dalje ima srčanu, tvrdoglavu i nesmiljenu zagovarateljicu.
Strofa iz izvrsne „The George Song“ na posredan način svjedoči o njezinoj poetskoj tankoćutnosti: „You Play The Captain/ And I Will Never Understand/ Why You Love The Beefheart/ When You Could Love The Common Man“. Njezin, pak,  nepredvidljivi vokalni dribling preuzet od tajanstvene zemljakinje Mary Margaret O'Hara jednostavno razara osjetila. Bilo da je riječ o utišanom, čulnom  AOR-u („Bleeding All Over You“, „You Cheated Me“), visokokaloričnom rocku („Jimi“) ili nježnoj psihodeliji („Hearts Club Band“, obrada Barrettove „See Emily Play“) Martha  još jednom dokazuje kako je vlasnica „najpodmazanijih“ glasnica među žanama u rock and rollu danas. Obrada pjesme „Love Is A Stranger“ Eurythmicsa nije joj trebala, baš kao niti pretjerano razvučena  vokaliza u „Tower Song“. Sve ostalo jednostavno je savršeno, a doprinos svih gostiju pravilno je raspoređen. Tu su neizbježne mama Kate i teta Anne McGarrigle, a Garth Hudson, Pete Townsend i Donald Fagen nisu tek „krediti“ na listi svirača koji su pratili Marthu na još jednom putovanju u noć njezine duše.

goran pavošević______________________________________________________23.06.2008.

THE NIGHT MARCHERS / See You In Magic (Vagrant/Swami, 2008)
Uporan i konstantan, John Reis je čovjek u čijim je šakama „baklja rock plamsaja“ na sigurnom već više od dva desetljeća. Nakon što je lani upokojio tri (!) jaka i cijenjena banda koja su svaki na svoj način dali svijetu više nego što je sam svijet zaslužio (Rocket From The Crypt, Sultans, Hot Snakes) i pojačao aktivnosti oko svoje etikete Swami, Reis je ponovo okupio dio ekipe koja mu je stajala uz bok na Hot Snakes albumima i krenuo u novu pustolovinu sa The Night Marchers.
U odnosu na frenetične Hot Snakes i Rocket From The Crypt, The Night Marchers zvuče opuštenije, neobaveznije i manje intenzivno, no uz specifičan i nepogrešiv vokal i gitaru, na prvu se čuje kako je to Reisov band. „See You In Magic“ je fino izbalansirana vožnja starog majstora kroz arhive rock povijesti. Reis se odmaknuo od energične HC baraže Hot Snakes i kompleksnosti Drive Like Jehu te sada kroz moderan punk zvuk priziva imena kao što su Kinks, Billy Childish, Flamin' Groovies, Elvis Costello ili Byrds. Band kroz pjesme prolazi bez zastajkivanja, ne forsira niti buku niti brzinu, te zvuči moćno i uvjerljivo. „See You In Magic“ je prava, punokrvna i zdrava rock ploča koja dobro funkcionira i u popaljivim/nabitim brzancima („Whose Lady R U?“, „Closed For Inventory“) i u smirenijim pjesmama gdje puls pada na normalnu vrijednost (sjajna odjavna „We're Goin' Down“). Uglavnom: ispravan stav, jednostavnost, „bazični izričaj“, zabava i suverena realizacija. Svi odavno znamo kako Reis zna znanje, no lijepo je što se u to ponovo možemo uvjeriti. S ovim albumom (a i Reisom kao autorom) nećete pogriješiti.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________23.06.2008.

DEATH CAB FOR CUTIE / Narrow Stairs (Atlantic, 2008.)
Stvarno ne pamtim kada sam zadnji put do iznemoglosti preslušavao neku šampionsku Billboardovu ploču kao što je to slučaj sa šestim studijskim izdanjem skupine Death Cab For Cutie. „Narrow Stairs“ ubrzo se po svom objelodanjenju uspentrao na sam vrh Billboarda! Kakav podrivački čin!
Ben Gibbard (pjesnik, pjevač, pijanist), Chris Walla (gitarist, producent), Nick Harmer (basist) i Jason McGerr (bubnjar) nastavili su kročiti putem koji je utro njihov predzadnji, s razlogom kritizirani album „Plans“. On je patio od niza slabosti i kompromisa no oni su ga  doveli u gornji dom američke ljestvice albuma. Band je na taj način proširio svoju bazu fanova  koji su, čini se, s nestrpljenjem čekali nove pjesme. I onda su im podmetuli „Narrow Stairs“, drugu najbolju kolekcija pjesama koju su do sada ispjevali, potpuno u ravni  briljantnog „Transatlanticism“ (2003.), jednog od najdojmljivijih indie-rock albuma ovog desetljeća. Kažem „podmetnuli“ jer riječ je o  glazbi bez ustupaka izdavaču i namigivanja novostečenom slušateljstvu.
Koliko su, pak, Death Cab For Cutie „drugačiji“ band za standarde Billboardova top-tena govore i dvije zanimljive činjenice. Prvo:  Chris Walla miksao je album najprije u nepreglednom kontinuumu. Iz tog je pedesetminutnog monolita potom izdvojeno jedanaest pjesama. Drugo: vrhunac albuma skladba je „I Will Posses Your Heart“, trajanja ciglih 8:25 minuta.  Takvu su mrcinu DCFC odabrali za prvi singl i video-spot. Spot se često vrti na MTV-u i svojom petminutnom (!) prolegomenom, vođenom Gibbardovim klavijaturama i Wallinom nazubljenom gitarom, doista je šaka u oko ponudi svakodnevnog  pop eskapizma. Ali ona je to i svojom trpkom tematikom, ozračjem i kaleidoskopom osjećaja – komad drugačijeg, evokativnog, refleksivnog rocka.
Evan Sawdey, žurnalist  sjajnog online magazina Pop Matters, napisao je pri nedavnom intervjuu s Gibbardom otprilike slijedeće: „Plans“ je tematizirao smrt, „Transatlanticism“ je album o raskidima ljubavnih veza, a točka okupljanja  „Narrow Stairsa“ razočaranje je u svojim brojnim pojavnim oblicima. Poput razočaranja lošim brakom  u "Cath..." ili razočaranja zbog smrti  prijatelja u "Your New Twin Size Bed".  U njima, baš kao i u skladbama "Bixby Canyon Bridge", "No Sunlight" ili "The Ice Is Getting Thinner", DCFC klavijaturama, gitarama i osjećajima poput jutarnje svjetlosti zapljuskuju obzor popularne glazbe. Neopisivo lijepo.

goran pavošević______________________________________________________19.06.2008.

THE WEDDING PRESENT / El Rey (Manifesto/Vibrant, 2008)
Tko o čemu, stari lisac David Gedge o fatalnoj ŽENI. U njegovoj su kajdanci spremljeni pozamašni nizovi akorda i stihovi desetina pjesama punih radosti i tuge, čežnje i zanosa, melankolije i lascivne erotike. Gedge je bez problema pokrio sve u rasponu od ushita romantične komedije do dramom i crnim humorom nabijenih scena gorkog raspada veze. Naš junak je nakon velikog emotivnog pražnjenja sjajnog povratničkog "Take Fountain" (2005.) i dalje opsjednut, pametan, zabavan, frustriran i šarmantan, no ujedno i mnogo nabrušeniji/očajniji nego u danima "međugrupe" Cinerama, kada je djelovao elegantno kao neka modernija "indie" inačica Bryana Ferryja. 
Gedgeu se bliži pedeseta, no još se nije skrasio. Nemirni ga je duh odveo iz Leedsa u Los Angeles i "El Rey" je prekrcan referencama na lice i naličje te mitske Kalifornije. Naravno, tu je i ona- vječna inspiracija. Gedge nije autor mijena i metamorfoza i mirno vrti svoj film više od 20 godina pa je i "El Rey" u korijenu tipičan album The Wedding Present. Gitare se vrte u spiralama, jasne ali "oklijevajuće" melodije se vrzmaju pjesmama, a stari Gedgeov kompanjon Steve Albini nabio je zvuk kao da je 1993. Ipak, ono što fali ovom albumu je bazična pjesma, odnosno ruho koje bi uspjelo zaogrnuti i na jedno mjesto skupiti sve te raspršene prepoznatljive sastojke. U svom cinizmu sredovječnog mužjaka Gedge kao da je ovaj put namjerno sabotirao protočnost pjesme. Tako "El Rey" bez većeg uzbuđenja korača gotovo linearno od prve do posljednje minute, zapliće se o masivnu produkciju i sva ta "holivudska priča" djeluje zbrljano i neupečatljivo, te u najboljem slučaju korektno. Nema ni pamtljivih i snažnih pjesama kojima je Gedge znao nakrcati svoje starije albume (pa i prethodni "Take Fountain") i zapravo je u vezi "El Rey" najzanimljivije promatrati Gedgeove lucidne opservacije (npr. "When I stare at you... OK, it's just a .jpeg. I have a few."). Naravno, koliko god autentične i uvjerljive one bile, same ne mogu nadomjestiti manjak poznate Gedgeove indie-pop-punk motorike.
I tako u Gedgeovoj diskografiji "El Rey" tabori negdje ispod prosjeka i muva se oko radova iz sredine 90-tih kada se Gedge pomalo gubio, no prateći grafički prikaz Gedgeovog rada jasno je kako je on autor od kojeg je nemoguće dići ruke. S Davidom će biti sve OK.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________16.06.2008.

STEPHEN MALKMUS & THE JICKS / Real Emotional Trash (Matador, 2008)
Četvrti solo album nekadašnjeg lidera Pavementa sadrži  više gitarističkih razvlačenja i natezanja nego svi prethodni albumi koje je snimio. Pavement su bili čudan bend, njihove su pjesme zvučale kao da su odsvirane na gitari koja ima samo dvije žice, dok su prvi Malkmusovi solo albumi više bili evokacija veličine nego veličina sama. Na svim albumima Pavementa je nešto nedostajalo-taj se slatki trend nastavlja i ovdje-nekakva jedva čujna agogika uslijed koje se-jedva, naravno-činilo kako im se pjesme tresu kao ruke uznapredovala alkoholičara. Pavement su išli simo, tamo, pa ni tamo. Bili su, ukratko, jedan fini, ćaknuti bend koji je upao u tajnu i onda, zdrman, svirao o tome kako ona izgleda. A tajna kao sve tajne: malo ih vidiš, malo ne vidiš. Taman kad pomisliš da, a kad ono ne...Stepehen Malkmus solo je albume snimao kao čovjek uspiješno izliječen od tajnovite strane tajne, čak kao netko tko smatra kako će sad, čim zasuče rukave, pokazati svima ostalima jasnu sliku tajnine nejasnosti. 'Real Emotional Trash' prvi je njegov post-Pavement album na kojemu je on više posvećen svirci nego obračunavanju s tom glupom tajnom koja mu je zamračila i ozvijezdila mladost. I evo ga kako prangija prog-rock-blues za koji bi, ako to već svojedobno nije bilo urađeno za npr. Mikea Bloomfielda, svakako trebalo napraviti kantinu u svojoj glavi. Jicksi su sjajni, upucani, usvirani, bez ikakvih problema sviraju tako da zvuče kao da lebde iznad onoga što sviraju; boksačkim rječnikom rečeno-imaju izvanredan rad nogu. Simo, tamo, skoro kao nekad, samo što nikad ni nije bilo kao što je bilo. A oni zvuče kao da to znaju, pa iz šale love nemoguću lovinu. U tome je tajna Malkmusovog emocionalnog i svakog drugog smeća. 

dario grgić__________________________________________________________14.06.2008.

JORDAN ZEVON / Insides Out (New West, 2008.)
Krv nije voda, tu nema zbora, pa je tako i Jordan Zevon, sin pokojnog rock and  roll uglednika Warrena  Zevona, momak izoštrena uha za glazbu. On intuicijom prepoznaje veze, odnose i ljepotu gradivnog materijala od kojega pjesma nastaje. To, hm, ipak ne jamči izvedbu od koje zastaje dah. Ne bih bio preoštar prema golobradom Jordanu, jer njegov prvijenac „Insides Out“ ima pregršt pokazatelja talenta koji će se tek razviti u svojoj punoj veličini. Već samom bojom glasa mladi Zevon lako će dokazati Warrenovo očinstvo, no nedostaje mu mrvica vokalne izražajnosti i prepoznatljivosti (stari mu je katkada pjevao kao da "kormilari zapaljenim brodom", ali to je činio neizmjerno šarmantno). Jordan se uglavnom spretno kreće prostorom koji su orisali Warren i drugi veliki kalifornijski autori (Jackson Browne, neizbježni Brian Wilson i sl.). Tu većih zamjerki nema.  Nema, međutim, u pjesmama „Payday“, „American Standard“ ili „Home“ niti uporišta za neku opasniju  autorsku razliku kojom bi se on izdvojio iz gomile ovovjekih kantautora koji su se vremenskim strojem vratili u zlatno doba Laurel Canyona i ostalih kalifornijskih rasjeka. Vrhunci albuma: „The Joke's On Me“ (komad uspjelog crnog humora u poznatoj navadi obitelji Zevon) i „Just Do That“ (od početka do kraja – punokrvni power-pop). (P.S. Prosječno: Rodney Parker " The Lonesome Dirge", Brent Cash "How Will I Know If I'm Awake", Kevin Devine "Put your Ghost To Rest".)

goran pavošević______________________________________________________10.06.2008.

SERA CAHOONE / Only As Day Is Long (Sub Pop, 2008.)
Sera Cahoone zatajna je djevojka sirenskog glasa, velikih tužnih očiju i lica osvijetljena jednostavnošću dobrote. "Only As Day Is Long", njezin drugi album (prvi, bezimeni bez znatnijih je medijskih odjeka objelodanila prije dvije godine), brižno je skrojena kolekcija pjesama što odišu starinskom otmjenošću. Da je Lucinda Williams četvrt stoljeća mlađa, da joj je izdavač etiketa Sub Pop i da se druži s Damienom Juradom i dečkima iz Band Of Horses, a ne, ako nekada,  s The Long Rydersima, ona bi danas stvarala ovakav country-noir. Sera Cahoone ni u lirskom ni u izvođačkom smislu ne nudi ništa što će vam stubokom izmijeniti svjetonazor. Zato njezine skladbe imaju onu sentimentalnu  kakvoću starih crno-bijelih filmova kojima se uvijek rado vraćamo. Jednako dopadljiva u oporim honky-pop komadima ("Baker Lake", "Happy When I'm Gone") i  country-indie-rock baladama (po svemu izuzetna "The Colder The Air"), "Only As Day Is Long" jedna je od onih nenametljivih ploča uz koje je, kako kaže Robert Zimmerman, lako otploviti i postati uvjeren u ljudsku dobrotu. Djevojka koja obećava.  (P.S. Preporuke: She & Him "Volume One", Kathleen Edwards "Asking The Flowers", Tift Merritt "Another Country".)

goran pavošević______________________________________________________03.06.2008.

RAZNI IZVOĐAČI / Bombardiranje New Yorka  VOL. 12 (Slušaj najglasnije)

PRVO BOMBARDIRANJE.
Odmah po svojem objelodanjenju daleke 1989.  godine, prvo „Bombardiranje New Yorka“ steklo je kultni status koji se na ovaj ili onaj način održao do naših dana. Ova povijesna retrospektiva istinskoga rock podzemlja bila je i ostala  neizmjerno važna za popularnu glazbu u Hrvata , promoviravši našu usplamtjelu garažnu scenu – tu su Majke, Messerschmitt, Kaotične Duše, ali i Skol, Satan…..
U međuvremenu, Velikoj Jabuci dogodilo se stvarno bombardiranje nakon kojega svijet nije niti će biti isti. U tom i takvom svijetu, svim scilama i haribdama neovisnog izdavaštva i svim skepticima usprkos, Zdenko Franjić još uvijek fura svoj autentični „brand“, svoju etiketu „Slušaj najglasnije“ (za strance „Listen Loudest“). Riječ je o  najdugovječnijem i najžilavijem nezavisnom  izdavaču na ovim prostorima!

DVANAESTO BOMBARDIRANJE.
Nedavno, dvanaesti put po redu, ponosno i bez predrasuda, on je „bombardirao NYC" internacionalnom kompilacijom  skladbi čak stotinjak izvođača (!!!) s gotovo svih meridijana i paralela (!!!) –od Portlanda i Tuscona, preko Zapadne Europe,  naših krajeva  i Turske sve do Manile i Tokija. Ponajviše autora dolazi, dakako, s  područja pokojne Juge, a pridružena imena nekih davno dokazanih ili etabliranih izvođača poput Ante Perkovića, Goribora, Ramba Amadeusa, Gone Balda ili Obojenog Programa dostatno govore o nepoljuljanom Franjićevu ugledu tijekom dva desetljeća neovisnog pregalaštva.
Za razliku od gitarističkih, poglavito garažnih početaka, Zdena danas bez ikakvih ograda  nudi  snimke koje bi se dalo strpati u ladice poput post-rock, reggae, dub, folk, elektronika i sl. Bez obzira na žanrovsko šarenilo i neminovne oscilacije u kakvoći pjesama,  zajednički je nazivnik gotovo svih okupljenih glazbenika nepotkupljivi nezavisni stav te jasna i nedvosmislena autorska sloboda. Toga u Franjićevu dućanu nikada nije nedostajalo.
Evo što vas sve može zaskočiti iz ovog nepreglednog mora pjesama: gole klavirske partiture (Eric Schwartz, Brooklyn NYC - USA), trip-hop/blues (Goribor, Bor – Srbija), keltski folk (Tom David, Varaždin), gitaristički pop (The Tide, Kranj – Slovenija), dub (Dub Rebellion, Brčko – BiH), reggae (Green Zone, Zg), elektronika (Oytunabi, Istanbul – Turska), swamp rock (The Amadans, LA – USA), buka (Zid buke, Karlovac), post-rock (Balans, Subotica – Srbija), old school rock and roll (All Perry, Tuscon – USA), garažni rock (King Khan, Berlin – Njemačka) itd. itd.
Uz veterane Obojeni program, Goribor i Gone Bald , ako se mene pita, pravi  dobici  12. „Bombardiranja“ jesu nadahnuti kantautor Igor Baxa (Čakovec),  koji ima sve osobine hrvatskog Nicka Drakea ili, barem, Elliotta Smitha te vojvođanski  Big Star – zovu se Rebel Star. Uz njihove pjesme „Luna“ i „Iza nas“ lako je pomisliti da je Chris Bell uskrsnuo negdje na srpskoj strani panonske ravni.
Ukratko -  kapa dolje, Zdena!

POST SCRIPTUM.
Ovo, kao i fascinantni niz  drugih izdanja s logom etikete „Slušaj najglasnije /Listen Loudest“, možete naručiti putem stare dobre hrvatske pošte na adresu -  Zdenko Franjić, Teškovec 27c, 10090 Zagreb. Želite li to uraditi virtualnim putem, posjetite njegovu web stranicu: http://www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html

goran pavošević______________________________________________________01.06.2008.

BON IVER / For Emma, Forever Ago (4AD, 2008.)
Izmak 2006. godine. Koliba u šumi snijegom zapretenog Wisconsina.Tri mjeseca hibernacije. Gitara. Puška. Zalihe piva. Ulovljena divljač za obrok. Jedna davno izgubljena ljubav kao nadahnuće. To su grube skice svijeta u kojemu je nastao album "For Emma, Forever Ago".  Ona je Emma, a on je Justin Vernon (iliti Bon Iver), 27-godišnjak koji sebe ne smatra asocijalnom osobom, no tvrdi da ima nasušnu potrebu povremeno nestati od ljudi  te  u samoći i izolaciji razbistriti um.
Ostavimo po strani moralne implikacije činjenice da je Justin mjesecima živio od mesa ubijenih jelena (?!) – čime se veći broj recenzenata ovog albuma pozabavio tijekom proteklih mjeseci – pred nama je djelo koje najozbiljnije konkurira za sam vrh ovogodišnje diskografske ponude. Istinabog, "For Emma, Forever Ago" svjetlo je dana u Državama ugledao još krajem prošle godine, no 4AD nedavno ga je predstavio europskim slušateljima.
Odmah vam skrećem pozornost na jednu bitnu stvar. Ne očekujte ovdje folk pjesme začinjene "plamenom i sumporom". Vernon ima nevjerojatno osebujnu pjesmotvoračku optiku, um "snažan poput stupice", topli "duše prepun" falset, a povremeno zna i fino "nafuzzirati" svoju gitaru ("Team"). Iron & Wine i Brightblack Morning Light, izvođači što indie-folk vuku ka soulu, imena su kojima je moguće opcrtati referentni okvir Vernonova prvijenca. Ipak, svaka bi vas usporedba mogla dovesti na krivi trag. Kroz halucinantni svijet pjesama "Flume", "Lump Sum", "Skinny Love" i "The Wolves (Act I & II)" morat ćete se, jednostavno, probiti sami i svaka bi vam sugestija samo mogla zasmetati.
Za mene,  emocionalni krajobrazi albuma "For Emma, Forever Ago", stvorenog u divljini Wisconsina, usporedivi su s ljepotom ulomaka jedne prekrasne priče, nastale davno u ruralnom Connecticuttu. Zove se "Za Esme, s ljubavlju i mučninom".

goran pavošević______________________________________________________26.05.2008.

RAZNI IZVOĐAČI / Montage Of Heck- A Sinister Tribute To Nirvana (Guranje s litice, 2008)
Obzirom na parazitsko-eksploatatorsku narav glazbene industrije i činjenicu da je Nirvana odavno postala dio „kolektivne rock svijesti“ (a la Doors, Beatles itd.), nema ničeg čudnog u tome što svako malo na tržištu osvane neka kompilacija ili izgubljeni live snimak Cobaina i ekipe. Iz nekih kutaka dobro skrivene povijesti i dan danas i dalje izranjaju i neobjavljene prastare snimke Hendrixa ili Dylana, pa se treba naviknuti i na nemilosrdno cijeđenje arhiva Nirvane. No, nakon deset raznih verzija „On A Plain“ i debilnih internetskih rasprava o tome koja je najbolja koncertna izvedba „All Apologies“, i najzagriženiji fan-kolekcionar se mora upitati koliko to ima smisla. Naravno, ne previše, no glazba Nirvane je toliko opterećena raznom sociološkom i kulturološkom prtljagom da je pred nju zaista teško stati onako kako se staje pred „običan“ band. Tu na scenu stupaju drugačija pravila, uloga mitologije, glad javnosti itd. Nije milijunima ljudi samo tako jednostavno pustiti Cobaina, Grohla i Novoselica na miru.
Čemu sve ovo kada je u pitanju „Montage Of Heck“, kompilacija na kojoj opskurni izvođači (znače li vam što imena Tetanus, Nippercreep ili The Wealthy Primate?) obrađuju Nirvanu sa ponešto divljenja i podosta drskosti/sprdnje? Zbog toga što sam uvjeren kako bi i sam Cobain posvjedočio kako je ova kompilacija bliža duhu, stavu i glazbi Nirvane od akademskog „enciklopediranja“, nekrofilskog kopanja po starim koncertnim snimcima, teoretiziranja o „grungeu“ ili radova nakaradnih pojava a la Nickelback (koji dišu i žive od Cobainovog nasljeđa).
Na „Montage Of Heck“ (inače naslov poznatog i među Nirvana fanovima traženog Cobainovog audio kolaža iz pre-„Nevermind“ razdoblja) ima svega, pa dobijate black metal Nirvanu, industrial Nirvanu, grindcore Nirvanu, krkan-metal Nirvanu itd. Naravno, kao što se i može očekivati, većina materijala je u rangu kurioziteta i cirkusarije, te zvuči kao zanimacija nekog srednjoškolskog cover banda, no osobno izdajem garanciju za dobru zabavu, i to barem za nekoliko početnih slušanja. Ipak, u nekoliko izvedbi do izražaja dolazi prava lucidnost izvođača i stvari postaju ozbiljne. Npr. vrhunski posao napravio je David E. Williams koji je na „Heart-Shaped Box“ skinuo Coil do posljednjeg detalja (instrumenti, vokal, aranžman, ugođaj) i transformirao pjesmu u zlokobnu gotičku dramu. Karmakumulator se dohvatio „Milk It“ te uz niz bizarnih finesa i sporadičnog zvukovlja zamijesio opaku/uvjerljivu psihozu koja ne prestaje siktati ni sekunde. Sjajno. Dobar posao napravili su i The Hypodermic Eye sa „Paper Cuts“, iako se u principu nisu previše maknuli od osnovne matrice i pjesme. Prava je pak šteta kako su „Scentless Apprentice“ i „Tourette's“, inače pravi mamci za bandove bučnijeg i jačeg zvuka, završili u krivim rukama (prva je tako skončala kao uvredljivo stupidni kalifornijski pop punk, a druga zvuči kao demo otpadak The Locust).
U redu, u kozmičkom poretku stvari, ovo izdanje je nepotrebna groteska, no ako ste fan Nirvane, onda vam umjesto nabave nekog novog Nirvana CD/DVD deluxe boxa ili reizdanja koje će nam se gurati pod nos ove ili neke druge godine, radije preporučujem ovaj CD koji ima puno više veze s onim što je Nirvana bila: band punk ekspresije nastale iz angsta i prkosa (nije se loše ponekad prisjetiti te činjenice). Usput, za one koje nisu shvatili: da, ovo zaista je amaterski underground uradak, no ako vas pri vrednovanju i doživljavanju glazbe to smeta jer Nirvanu doživljavate samo kao „velik i važan“ band, onda ionako niste shvatili ništa od onoga što ste slušajući Nirvanu mogli i trebali i... oh well, whatever, nevermind.

P.S. CD je zajednički uradak nekoliko etiketa, a gore je navedena samo domaća „ispostava“.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________23.05.2008.

SILVER JEWS / Lookout Mountain, Lookout Sea (Drag City, 2008.)
U najmanjem je djeliću vremena moguće pohraniti beskrajni niz sjećanja. Vođen tom mudrom mišlju, David Berman, "sve i sva" u nashvilleskoj skupini Silver Jews, dao se prije nekoliko mjeseci u rad na novom, šestom po redu studijskom albumu Silver Jewsa. "Lookout Mountain, Lookout Sea" danas nam nudi  pregršt zanimljivih, prenapučenih skladbi u kojima bezbrojne nevidljive silnice povezuju neugodne uspomene na Davidovu usahlu alkoholnu i narkomansku ovisnost ("Candy Jail"),  Johnnyja Casha i opskurnog japanskog pop-heroja Maher Shalal Hash Baza, čiju je "Open Field" i obradio. Srećom, "Lookout..." na kraju nije ispao plošnim post-modernim albumom koji je izričito zaokupljen samim sobom. Berman, nepredvidljivi kozer, usporedno isijava finom gitarom tkani "dead-pan egzistencijalizam" davno naučen od prijatelja i povremenog suradnika Stephena Malkmusa. Opisi svijeta koji ga okružuje donose divno olakšanje – u  pjesmama "San Francisco B.C.", "Suffering Jukebox" i "What Is Not But Could Be If" on niti jednog trena stereotipima ne podilazi stvarnosti, a humor i gorčina odvagani su u pravilnim količinama. I, ono što je izuzetno važno, tijekom cijelog albuma David Berman lako i suvereno skida Cashov bariton, njegova supruga Cassie pojavljuje se u roli June Carter. Najtoplije preporuke!
(P.S. Ne propuštajte ni slijedeće novitete: Johnny Dowd "A Drunkard's Masterpiece", Death Cab For Cutie "Narrow Stairs", Steve Wynn "Crossing Dragon Bridge".)

goran pavošević______________________________________________________19.05.2008.

ISOBELL CAMPBELL & MARK LANEGAN  / Sunday At Devil Dirt (V2, 2008)
"Sunday At Devil Dirt" je drugi album zajedničke kolaboracije Belle & Sebastian izopćenice Isobell Campbell i (pre)zaposlenog Lanegana (još nije pošteno zaživio ni "Saturnalia", album Gutter Twins- projekta u kojem se Lanegan jednom zauvijek pokumio sa starim znancem Gregom Dullijem). Baš kao i prvi susret tih "nespojivih" autora, "Ballad Of The Broken Seas"  iz 2006., i ovaj je album fino izrežirana moderna inačica orkestriranog kantautorskog zvuka kasnih 60-tih i senzibiliteta "post-bluesa" u indie ruhu. Iznenađenja i pomaka nema pa Campbellova i Lanegan i ovaj put očekivano nude svoju viziju Scotta Walkera, komornog popa te pitomog melankoličnog folka s povremenim natruhama countryja.
No, onoliko koliko je nastupni album zaista djelovao kao zajednička domaća zadaća, toliko je sada Lanegan pravi šef parade. Istina, rukopis Campbellove je vidljiv u pisanju pjesama, no u samoj izvedbi stvari stoje drugačije. Primjerice, tamo gdje se oba vokala križaju u harmoniji, Laneganov taman i hrapav bariton je toliko dominantan da Campbellova tek diskretno proviruje kao neobavezni i jedva primjetni pozadinski detalj. Iz aviona se vidi kako su upravo trenuci kada Lanegan najjače "čisti" pluća i gotovo istisne partnericu iz okvira pjesme ujedno i najupečatljiviji na albumu (npr. uvodni paket "Seafaring Song" i "The Raven" ili "The Flame That Burns"). Jednako tako, najproblematičnije su upravo one pjesme koje je preuzela Campbellova. Recimo, "Shotgun Blues" uz sav silni slide i pucketanje nimalo ne zvuči kao prljavi i muljavi blues što pretendira biti. Da se krivo ne shvatimo, ne sumnjam u "kompetentnost" Campbellove (provjeriti niz njenih korektnih solo izdanja), no njeno je prirodno okruženje ipak "studentski pop s dioptrijom". To se naročito osjeti kada stoji pokraj Lanegana, (pr)ovjerenog vrhunskog interpretatora gubitničkog sentimenta.
Ništa proizašlo iz kontrasta ljupkog i plahog vokala Campbellove i Laneganovog "skidanja taloga" ni na ovom albumu nije doseglo noir romantiku besmrtne "Some Velvet Morning" dua Hazlewood/Sinatra, pjesme koja kao da lebdi iznad ovog albuma, no s tim se ne treba zamarati. Unatoč ponekom bezbolnom zastajkivanju i kraćem štekanju, ovaj album itekako drži vodu i volio bih da se Mark i Isobell još pokoji put zajedno oglase. "Sunday At Devil Dirt" nije spektakularan, ali pokušajte ga preslušati samo jednom.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________19.05.2008.

VICTIMS / Killer (Combat Rock Industry/Havoc, 2008)
Stockholmski trio Victims je band čija izdanja sigurno nećete moći naći ni u lokalnom CD dućanu niti ih naručiti preko Amazona. Naime, prirodno stanište ovog banda je dobro kamuflirano punk/HC podzemlje koje je, hvala na pitanju, sasvim dobro i vitalno i u svojim poznim godinama. Iako su Victims u principu moderan ovovjeki HC band kojem u zvuku podjednako participiraju akcelerirani hard rock, crust i HC galopiranje (vidi npr. Limp Wrist, From Ashes Rise, Code 13 ili Senata Fox), u njihovim se brzancima prilično osjete i odjeci garaže i klasičnog starinskog punk rocka. Tako „Killer“ (a i primjerice prethodnik, sjajan „Divide And Conquer“ iz 2006.) u svojim genima ima i rockerštinu zaboravljenih Crypt bandova, „zvuk asfalta“ Poison Idea pa i hrskavi post-death metal Entombed, te se Victims tu razilaze od gore spomenute ekipe i odvajaju od pojma klasičnog hardcore banda koji naglasak stavlja na goli sprint.
Njihove kratke, vratolomne i gromke pjesme u manje od pola sata (koliko očitava „Killer“) nigdje ne zapinju i bez problema održavaju fokus slušatelja na stabilnoj i visokoj razini. Victims su u rangu dokazanih majstora žanra kao što su Skitsystem (s kojima su puno puta dijelili pozornicu) ili Tragedy, pa i kolega im iz Disfear koji su nedavno nešto slično suvereno odradili na „Live The Storm“. Znači: brz, pametan i smislen crust punk u kojem ima mjesta za melodiju, sporadične solaže i „tvrdo momačko“ nadvikivanje. „Killer je“ rasno punk izdanje gdje nema mjesta mudrovanju i kalkuliranju, i prirodno je da ga je snimio band iz okružja u kojem su poštenje, iskrenost i predanost norme, a aspiracija za publicitetom nepoznat pojam. Možda mislite da ste sve to čuli i prežvakali nebrojeno mnogo puta i vjerojatno ste u pravu, no ne znam kako itko tko ima imalo osjećaja za ovakav zvuk može šutke proći kraj besprijekorno izvedenog i „proživljenog“ albuma kao što je „Killer“. Bazičan, pomalo arhaičan i „primitivan“, ovo je album koji vam sigurno neće dosaditi.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________16.05.2008.

BORIS / Smile (Southern Lord/Diwphalanx, 2008)
Japanski trio Boris su grupa koju je najbolje uzimati na kapaljku, a njihov rad je lakše cijeniti s distance nego ushićeno obgrliti i priviti uz sebe. Nepredvidivi i programatski eklektični, Boris nikad ne dopuštaju slušatelju da ih sustigne. Da bi to postalo jasno dovoljno je baciti samo letimičan pogled na njihovu nakrcanu diskografiju i pokušati nabrojiti žanrove u kojima su se okušali. Iščekujući novo izdanje Boris ne možete znati da li ćete dobiti vratolomnu psihodeliju, jednosatni feedback festival, stoner rock, riffove a la King Buzzo ili će se band jednostavno odlučiti na suradnju s Merzbow ili Michio Kuriharom (upečatljiv i preporučljiv album "Rainbow" iz 2006.). Naravno, to skakutanje i bježanje ispred konzumenta je dio šarma grupe, no nakon "4 AD metal" albuma "Pink" (2005.) kojim im je pala sjekira u med što se tiče publiciteta, "Smile" je korak unatrag ili u najboljem slučaju, tvrdoglavo stajanje na mjestu. Naime, "Smile" (zapravo, obje njegove pojavne verzije- japanska i američka) je stereotipno rečeno, materijal isključivo za okorjele fanove koji imaju strpljenja i volje pratiti band kroz sve uspone i padove. "Smile" je miš-maš titanskog hard rock zvuka, eksperimentalnih i glasnih "freak out" izljeva koji su ispali iz kaleidoskopa kasnih 60-tih, melodičnih vokala, modernog "akademskog metala" i amorfne mikrofonije. Kao što sam već natuknuo, jednostavnije je cijeniti hrabru i dosljednu viziju banda nego cijelim putem slijediti vijugavu cestu koja band vodi od pitke atmosferičnosti preko musavih solaža do granice industriala.  Kohezije ima u tragovima, a mentalnog i zvučnog jamminga napretek. Boris nisu ni do koljena fami koja se stvorila oko njih, dok je "Smile" OK poslušati, ali se nije potrebno zavaravati.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________12.05.2008.

ANGUS & JULIA STONE / A Book Like This (EMI, 2008.)
Evo jednog albuma koji osvaja na prvo slušanje, no blijedi pri svakom novom susretu. Govorim to iz vlastitog iskustva. Uza sve hvalospjeve koje mogu udijeliti ljepoti glasa Julie Stone (na trenutke zna podsjetiti  na Victoriu Williams i Cerys Matthews) i uza sve sposobnosti njezina brata Angusa u kreiranju astralnog folk-pop ugođaja,  „A Book Like This“ malo čime remeti rutinu svakodnevlja, onu koja započinje budilicom, a završava tv-om. Kada malo bolje razmislim, pjesme „Here We Go Again“, „Just A Boy“ ili „Bella“ pitke  su i pitome u tolikoj mjeri da bi sasvim dobro prošle kao podloga za reklame kozmetičkih preparata ("Nivea", topla ljetna kiša i sl.). Ja sam od izvođača koji stižu s kontinenta Australija i Oceanija (Stoneovi su iz okolice Sydneya,  a trenutačno borave u Londonu), gotovo  u pravilu navikao na to -  to „nešto“ – što će uzburkati uspavanu površinu života. Poput Augie Marcha, The Batsa, The Chillsa ili The Go-Betweensa, koji su majstori „mimetičkog popa“ no u svako su doba kadri kakvim lirskim ili instrumentalnim manevrom prijeći „iz jednog stanja postojanja u drugo“. Tek su naslovna te skladba „Another Day“ na tome  tragu. „A Book Like This“, prvijenac Angusa i Julie Stone, u cjelini je  nježna,  spokojna i bezopasna ploča o ljubavi u nebrojenim pojavnim oblicima. Pri njezinu sam se završetku sjetio riječi nizozemskog proznog maestra Ceesa Nootebooma: „Ljubav je razbibriga buržoazije – time sam, naravno, mislio na srednji stalež“. Suradnik i promicatelj Stoneovih je Fran Healy iz skupine Travis. Možda u toj činjenici treba tražiti izvor zamjerki koje sam im uputio?  (P.S. Zanemarivo: Ted Lukas "Misled", One Of Grain "Isle Of Grain", Operator Please "Yes Yes Vindictive".)

goran pavošević______________________________________________________12.05.2008.

ROBERT FORSTER / The Evangelist (Lo-Max Records, 2008.)
Robert Forster u svojim pjesmama možda ne sanja teretne vagone kojima je skitnica Woody Guthrie krstario bespućima Novog svijeta, no  dijeli s  njime jednu izuzetno važnu osobinu. O njoj je, pišući panegirik Guthrijevim pjesmama, folk-revolucionar Pete Seeger rekao slijedeće: „Njegove su pjesme varavo jednostavne. Tek kada postanu dijelom vašeg života, shvatite koliko su velike. Bilo koja budala može sve zakomplicirati. Jedino pravi genij može postići jednostavnost.“ Guthrie je bio taj genij. Forster to još uvijek jest.
„The Evangelist“ je živ i opipljiv dokaz toj tvrdnji. On je upravo takav album, rukovet velikih, varavo jednostavnih pjesama, kakve Forster uspješno stvara već debela tri desetljeća.  A kakva je  mogla biti njegova prva reakcija na smrt  prijatelja Granta McLennana do umirujuća, zamišljena, dostojanstvena i  tiha zbirka uspomena isklesana u trenucima „najoštrije“ tišine („It Ain't Easy“, „The Evangelist“,  „A Place To Hide Away“, McLennanova „Demon Days“). Čak štoviše, „The Evangelist“ je album Roberta Frostera  posložen na način Granta McLennana i svojim formatom i ugođajem  mene ponajviše podsjeća  na  podcijenjeni Grantov „američki“ album „Horsebreaker Star“. Ma, nebitan je u konačnici i taj „sloj uspomena“ jer je „The Evangelist“ jednostavno prekrasan, a njegova je kakvoća usporediva s povratničkim izdanjima The Go-Betweensa ili dalekim Forsterovim samostalnim  prvijencem  „Danger In The Past“. Pri tome, presudnu su  ulogu u oblikovanju filigranskog auditivnog dekora  imali stari prijatelji i dokazani Go-Betweensi – Adele Pickvance, Glen Thompson i Audrey Riley. „He Knew More Than I Knew/ An I Hated What He Hated Too/ This World“ pjeva Robert o Grantu u drhtavom klavirskom finalu „From Ghost Town“,  s nestrpljenjem čekajući trenutak kada će ugasnuti svjetla pozornice i kada će se dočepati vlastite samoće. Ondje će na miru prebirati po sjećanjima na dane kada je s McLennanom stvarao povijest pametne pop glazbe.  U međuvremenu, sebi i nama za utjehu ostavio je ploču koja će, uvjeren sam, za nekoliko mjeseci krasiti ljestvice najuspjelijih ovogodišnjih izdanja. Moje ljestvice – jamačno!
(P.S. Preporuke: Baby Dee "Safe Inside The Day", Simone White "I Am The Man", Isobell Campbell & Mark Lanegan  "Sunday At Devil Dirt".)

goran pavošević______________________________________________________06.05.2008.

THE FALL / Imperial Wax Solvent (Sanctuary,  2008.)
Iako  glazba koju stvara uglavnom negira sve izraženo u Pitagorinoj teoriji harmonije, Mark E. Smith je unatrag trideset godina stvorio jedan potpuno osobeni i blagotvorni svijet umjetnosti  kakvom na Otoku nema premca. „Imperial Wax Solvent“ pravi je predstavnik te umjetnosti – propuh puše na sve strane kroz pukotine pjesama što zrcale neuljepšanu stvarnost engleskih ulica i neuljepšane crte karaktera Marka E. Smitha, osvjedočenog mizantropa i čangrizavca.  On, dakako, ne pjeva, već svojim podrugljivim, režećim glasom sriče stihove zapisane na beskonačnim obrascima. Za to vrijeme, kroz vrevu njegovih riječi i nepregledno brbljanje probijaju  se The Fall, u svojoj tko zna kojoj po redu inkarnaciji, kakofonijom sintova („Alton Towers“, „Taurig“) i reskim, neugođenim gitarama („Wolf Kidult Man“, „50 Year Old Man“ te vanserijska „Tommy Shooter“, ponajbolja Smithova pjesma u novom tisućljeću).  Rezultati su u oba slučaja ,i elektroničkom i električnom,  podjednako impresivni i naprosto nevjerojatno zvuči podatak da je ovo 27. studijsko i ukupno 95. izdanje skupine The Fall (!!!). No to nije sve.  Mark paralelno gura i svoju kolaboraciju s ekipom iz njemačkih Mouse On Mars – band se zove Von Sudenfeld i ima hvaljeni prošlogodišnji prvijenac "Tromatic Reflexxions".  Nedavno mu je, čak,  objelodanjena i autobiografija. U međuvremenu, ubio je  dvije vjeverice u svom vrtu (?!) i tom se tragikomičnom epizodom  otočki tisak naslađivao proteklih tjedana.
(P.S. Preporuke: The Ruby Suns "Sea Lion", Silver Jews "Lookout Mountain, Lookout Sea", These New Puritans "Beat Pyramid".)

goran pavošević______________________________________________________06.05.2008.

NORFOLK & WESTERN / The Unsung Colony (Hush, 2006./2008.)
Norfolk & Western  skupina je s moćne gradske rock scene Portlanda u Oregonu, a pamtimo ih kao predgrupu i prateći band na koncertu njihova poznatijeg sugrađana i mentora M. Warda u KSET-u prije par godina (kada su pošteno odradili oba seta na posuđenim glazbalima, jer im oprema nije prošla rigidnu kontrolu hrvatske carinske službe?!). „The Unsung Colony“ njihov je peti studijski pokušaj da opjevaju bića, stvari i pojave što se u prolazu spaze krajičkom oka. Pri tome, svojski se trude udahnuti život detaljima kojima će  osvijetliti kontekst pjesme. U tome su smislu učenici Matta Warda, Kurta Wagnera i Stuarta Murdocha. Prava je šteta, međutim, što nisu išli na potpuni analogni učinak u studiju (poput Warda), te su utišali sporadičnu distorziju („The New Rise Of Labor“, „The Shortest Stare“, „From The Interests Of Few“), a spontanost i sirovost žrtvovali na oltaru pomodne orkestracije (kvragu, danas, prije ili kasnije, svi „zagude“). „The Unsung Colony“  fina je, decentna, čak  s ukusom kreirana ploča. Na žalost, meni se  doima  poput diplomskog rada studenata glazbe, a ne kao djelo  ljudi koji toliko žele promatrati svijet oko sebe vertikalom osobnih iskustava. Adam Selzer, Dave Depper i Rachel Blumber jednostavno nemaju „ono nešto“ što će slušatelju olakšati svladavanje emocionalnih miljokaza. Prosječno.
(P.S. Iz prosjeka alternativnog countryja: bezimeni albumi skupina Grand Archives, Human Bell i  Kingsizemaybe.)

goran pavošević______________________________________________________27.04.2008.

BAUHAUS / Go Away White (Bauhaus Music/Cooking Vinyl, 2008)
Bauhaus su u pet godina „prvog obraćanja“ (1978-1983) plijenili lucidnim interveniranjem u klasičnu pop pjesmu. Njihove „stilske figure“ bile su prave riznice punka, glama, duba, funka i hard rocka, a teatralnost, art, prezentacija i ezoterija za band su bili podjednako bitni kao i refren ili gipka bas dionica Davida J. Haskinsa. No, iz nekog čudnog razloga ljudi su ignorirali tu multidimenzionalnost (i smisao za humor!) te band konsenzusom strpali u „gothic“ ladicu i tako učinili i sebi i bandu medvjeđu uslugu.
Nakon raspada Bauhaus su postali kult u svakom smislu te riječi, a projekti članova banda unatoč ponekom komercijalnom ubodu (sjetite se Love & Rockets i „So Alive“) nisu se ni približili utjecaju albuma „Mask“ ili post-punk klasiku „Bela Lugosi's Dead“. Članovi banda su se 1998. nakratko okupili radi nekoliko koncerata, no za novi materijal se trebalo čekati sve do početka ove godine. Ovdje je naravno ključno pitanje da li je novi album Bauhaus ono što svijetu treba 25 godina nakon raspada. Dodatnu skeptičnost podgrijala je i objava kako ni sami članovi banda nisu doživjeli izlazak „Go Away White“ u miru i slozi, već su se opet razišli u gotovo zloj krvi. Ipak, gotovo u inat sebi samima, Bauhaus su snimili sasvim fer album koji je daleko od travestije na koju je sve mirisalo.
Peter Murphy i družina na „Go Away White“ nisu niti pokušavali parirati svojim starim radovima, niti su svijetu pokušavali prodati novu dozu mističnog „post-glam“ rocka. To je razumna i normalna odluka kojom su već u startu izbjegli mogućnost blamiranja pri pokušaju dostizanja stare slave. Bauhaus su umjesto toga okrenuli ploču i napravili razbarušen ali prijemčiv album čiji je raspon zvuka raznovrsniji od svega što su snimili za vrijeme svoje „prave karijere“. „Go Away White“ djeluje kao zbirka singlica, niz bez poveznice: tu su new wave brzaci („Black Stone Heart“), poigravanje atmosferom („Zakir“, „Saved“), rockerska vožnja („Adrenalin“) te podosta eksperimenta/fuzioniranja žanrova. No, upravo su razbacanost i nemar glavni aduti albuma. Bauhaus kao da su više išli na šarm i „nesavršenost“, a ne na dramu i odlučnost koja im je svojevremeno nosila karijeru. Ako se možete pomiriti s tim, onda s ovim izdanjem i posljednjim pozdravom grupe nećete imati problema. „Go Away White“ nije pretendirao biti pažljivo konstruiran i veliki album, već funkcionira kao kroki, poluzavršena skica. Bauhaus ovdje nisu band kojem se divite promatranjem s distance, već djeluju kao netko s kim možete sjesti i neobavezno popričati.
OK izdanje. Za ugodno starenje fanova i konačni zbogom grupi.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________24.04.2008.

SUN KIL MOON / April (Caldo Verde, 2008.)
Russell Banks kaže da je stvaranje nalik haluciniranju ili napuštanju tijela. Vrijedi to i za konzumiranje umjetnosti. Posebice kada je rock and roll - najdemokratičniji, najotvoreniji i najpošteniji  oblik autorskog izražavanja  - u pitanju. On dozvoljava  slušatelju poput mene, smjernom potrošaču bez talenta i sluha, barem na trenutak zaći s onu stranu napaćene stvarnosti. Evo vam besplatnog savjeta.  Probajte postići bilo koje od stanja "halucinantne", "transcendentne", "ne-znam-kakve-sve-ne" no svakako neizmjerne, dešperatne ugode na slijedeći način: pustite da vam se ispod spuštenih kapaka sljube hipnotička repeticija gitare Marka Kozeleka i njegov nevjerojatni, astralni glas. Glas koji ne prianja uz grlo, već prije pripada „njegovoj odsutnosti“.
Kozelek je neveseli trubadur, utemeljitelj i vrijedni protagonist podžanra rock and rolla koji se priličnom  točnošću imenuje sintagmom slow-core (sad-core itd.). Meni je autorska krinka koju Mark danas naziva Sun Kil Moon čak draža od proslavljene skupine Red House Painters -  njome   se prije petnaestak godina otisnuo nepreglednim  morima tuge.  Njegov prelazak na studijsku sirovost pjesama i otvoreno citiranje Younga kupili su me za sva vremena.
„April“ je treći dugački album Sun Kil Moona. Kada kažem „dugački“, to u Kozelekovoj jednačini izgleda ovako – jedanaest pjesama = sedamdesetpet minuta. „April“ je  i album iz samog vrha njegova opusa te, u mom izboru, ponajbolje izdanje prvog kvartala tekuće kalendarske i diskografske godine. Kada sam mu   nakon prvih, paušalnih slušanja nakanio  zamjeriti nedostatak taktilnih rock and roll epova poput „Glenn Tippton“ ili „Carry Me Ohio“ (s albuma Sun Kil Moona  „Ghosts Of The Great Highway“), on me osvetoljubivo usisao svojom gustom, tmastom,  omamljujućom  cjelinom. "Lost Verses", "The Light", "Lucky Man" i "Moorestown" ne iskre, no tinjaju postojanim sjajem  i,  jednostavno, vabe na opetovana  druženja . A nakon svakog ponovnog susreta s Kozelekovom umjetnošću moj je dojam isti – proveo sam sedamdesetak minuta s odmjerenim i  mudrim čovjekom. I  velikim, velikim autorom.
Na albumu gostuju  dvije ikone američkog rock and roll podzemlja – radišni Ben Gibbard iz Death Cab For Cutie te naš stari znanac Will Oldham.

goran pavošević______________________________________________________21.04.2008.

R.E.M. / Accelerate (Warner Bros, 2008)
Trapavi „Reveal“ (2001.) i neupotrebljivi „Around The Sun“ (2004.), kompilacije, reizdanja i sumnjive „greatest hits“ turneje su sažetak priče o R.E.M. u 21. stoljeću. Tužan, neprimjeren i neugodan nastavak sage o bandu koji je praktički sam izmislio indie glazbu i pripadajuću estetiku, graciozno ušao u samu srž mainstreama te redefinirao pojam velike, uspješne i dostojanstvene grupe. Sukladno tom silaznom smjeru kretanja, vjerujem da nije bilo mnogo onih koji su s elanom iščekivali njihov 14. album i to je potpuno razumljivo. Krediti se brzo troše, vrijeme je nemilosrdno i nema života na slavi jednih „Document“ ili „Out Of Time“.
Posrnuli R.E.M. su za spašavanje karijere trebali čudo i da se odmah razumijemo, „Accelerate“ to nije. U opusu samog banda ovo izdanje životari na međi između donjeg doma i prosjeka. No, možda je i važnije to što je ovo album iskupljenja, rehabilitacije i potrage za izgubljenim vremenom.  Buck, Mills i Stipe se trude i dižu iz mulja te je u tom kontekstu ovo za njih jedno od najvažnijih izdanja karijere. R.E.M. kao da su svjesni kako im jalovost više nitko neće tolerati, te iza sebe ostavljaju svu iscrpljenost i umor posljednjih izdanja. U ovih 11 pjesama i 35 minuta R.E.M. su odlučni, željni dokazivanja i puni referenci na najuspjelije segmente svog opusa. Tako ćete uz žustrinu uvodne „Living Well Is The Best Revenge“ propasti u vremenskoj rupi do 1986. i „Life's Rich Pageant“, a „Supernatural Superserious“ je rasan radio hit s kakvim su se Stipe i družina svojevremeno razbacivali. Naročito plijeni završetak albuma sa iskričavim „Horse To Water“ i „I'm Gonna DJ“ (sa stihovima „Death is pretty final/I'm collecting vinyl/I'm gonna DJ at the end of the world!“), pjesmama zapanjujućeg indeksa energije za grupu koja je donedavno vegetirala na aparatima za održavanje života. Buckova gitara je okretna i mobilna, a vokal Stipea je daleko od inertnosti i lijenog povlačenja po pjesmama s posljednjih albuma. Poneka pjesma zašteka, band se tu i tamo zaplete u vlastitom htijenju i to se na albumu ovakvog trajanja osjeti, no prigovarati R.E.M. kako im 2008. sve ne klizi je bespredmetno.

Kad se sve zbroji i oduzme, „Accelerate“ sasvim dobro prolazi. Od grupe s takvim pedigreom i stažom ne očekuje se da novim izdanjima nužno zapanji slušatelja (R.E.M. su to ionako učinili nebrojeno mnogo puta), već da održi vatru živom i očuva ugled, a upravo „Accelerate“ je album koji za R.E.M. dobro odrađuje taj posao.  R.E.M. se nisu „vratili u formu“, no „Accelerate“ je pokazatelj da to mogu učiniti bez problema. Korektno, ugodno, solidno i najvažnije: iznenađujuće.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________14.04.2008.

THE BREEDERS / Mountain Battles (4AD, 2008.)
Kako za  sada stvari stoje, okupljanje The Pixiesa neće se oploditi novim albumom. Zato je, čini se, boravak na turneji sa starim društvom uzbibao muze  Kim Deal i evo nam novog, četvrtog po redu albuma potpisanog imenom The Breeders, imenom koje je nekada imalo  svu težinu značaja jednog istinski velikog indie-rock banda. U isto vrijeme, drugi je to studijski uradak „novih“ The Breedersa (prvom je ime „Title TK“ i objelodanjen je prije punih šest godina).  Pokraj Kim i njezine sestre Kelley na gitari, tu su basist Mando Lopez i bubnjar Jose Medeles. Producent je stari lisac Steve Albini. Što nam nudi „Mountain Battles“? Ponajprije, dosta proturječnosti. Uvodna „Overgazed“ uvjerljivi je, visokokalorični  „shoegazing“, a „German Studies“ lepršava  dosjetka, pravi mali  ubrzani studij germanistike  pri kojemu mušičave sestre Deal „šprehaju“ sve u šesnaest.  „Walk It Off“, pak,  dokazuje koliko je moćna bila putanja onog basa iz nezaboravne „Cannonball“.   Ostalo ga je, evo, za još jednu pjesmu. I ne bilo kakvu – ona je pravi  vrutak umjetničkog ushićenja. I to bi bilo to.  Problemi počinju s iskidanim  lo-fijem   skladbe „Bang On“ koja ne  prelazi granicu interne zafrkancije Kim i Kelley. Potom, s njemačkim su pogodile, no sa španjolskim potpuno promašile metu. Obrada latinske balade „Regalame Esta Noche“ čisti je davež. I tako naizmjence, red nadahnuća, pa red potonuća. No to je danas „deal“  sestara Deal, pa tko voli nek' izvoli. Kada sve zbrojim - meni baš i nije neki „big deal“. (P.S. Dalje od ocjene minus tri ne idu niti slijedeća izdanja: Cut City "Exit Decades", Joe Lally "Nothing Is Underrated", These Are Powers "Terrific Seasons".)

goran pavošević______________________________________________________14.04.2008.

COUNTING CROWS / Saturday Nights & Sunday Mornings (Geffen, 2008.)
Iz poveće antologije lapsusa i nebuloza našeg uvaženog gosta iz Amerike, bivšeg cheerleadera, a danas prvog silnika svijeta G.W. Busha, posebnu pozornost plijeni misao bez smisla  koja glasi otprilike  ovako – "imat ćemo najobrazovanije Amerikance na svijetu"!? E, dok mu to ne pođe za rukom, Đorđu u međuvremenu odajemo priznanje za upornost  kojom   ljude potpuno nezainteresirane za socijalna i politička pitanja pretvara u ljutite agitatore. Zaista, nisam niti slutio da ću Counting Crowse ikada uzimati kao primjer za obranu teze da je američka kontrakultura ultimativni moralni barometar i glas savjesti  zabludjele nacije. Pjesma znakovita imena "1492" otvara novi, peti  studijski album Vrana. Opaka je to, ječećim gitarama i Duritzovim režanjem modelirana travestija američkog sna. Crowsi su potom utihnuli, žesticom isprali ljutnju i vratili se svojoj ulozi "najboljeg barskog banda na Zapadu". Koji, k tome, bez problema puni stadione. I pravo mu budi. U skladbama "Los Angeles", "Sundays", i "Come Around" Adam Duritz iznova je preslikao stanje svijesti LA-a, "najnestvarnijeg grada najnestvarnije zemlje", kako ga je negdje opisao američki novelist Steve Erickson. "Saturday Nights & Sunday Mornings" nije novi "August And Everything After", no album je na ponos Duritzu i društvu! Producenti: Gil Norton ("Saturday Nights") i Brian Deck ("Sunday Mornings").
(P.S. Preporuke: Bodeans "Still", Angus & Julia Stone "A Book Like This", The Felice Brothers "same", Billy Bragg "Mr. Love & Justice".)

goran pavošević______________________________________________________06.04.2008.

THE BLACK SWANS / Change! (Southern, 2007.)
Razni vas virtualni drumovi mogu dovesti do nekog izvođača ili do neke pjesme, albuma. Ja, tako, volim na internetu pročeprkati po nekim naoko nevažnim detaljima - tko je s kim išao na turneju, tko je koga stavio u link „prijatelja“ na svojoj web stranici i sl. Upravo sam tom perfidnom deduktivnom metodom izdvojio „Change!“, drugi long play skupine The Black Swans (Columbus u Ohiu), iz nepreglednog mora noviteta kojima je započela ova diskografska godina  (istinabog, album je realiziran u studenom 2007. no punim je plućima zaživio  tek posljednjih tjedana). "Change!"sadrži sve sastojke koje očekujete od nekoga tko si je nadjenuo ime The Black Swans, a  svirao je kao predgrupa Richardu Buckneru, Marku Eitzelu, Michaelu Hurleyju ili skupini  Okkervil River. Moram priznati da mi baš nije jasno zašto Jerryja DeCiccu, autora, gitarista i pjevača Labudova, tako često nazivaju „američkim Bryanom Ferryjem“, jer bi mu zasigurno bolje pristajala usporedba sa Stuartom Staplesom. „New Face“, „Slide Down“ i „Shake“ solidni su sporogoreći, čas badalamentijevski, čas apalačijanski, country/blues/folk/rock komadi na način „no depression“ generacije. Memljivi zvuk starine je tu, no i beznađe, cinizam,  oporost i britkost jezika  suvremene mladeži. Nove DeCiccove pjesme nisu provokativne, emocionalno razodjevene  i svirački razorne  kao one s nedavnog EP-ja „Sex Brain“ (jedan ga je   recenzent lucidno usporedio s „cigaretom poslije seksa“), no jesu ogledni primjerci tople mizerije ambijentirane u prostore koji  nisu predviđeni budžetom Busheve administracije. Ukratko: riječ je o skladbama kojima  se može posve pristojno prekratiti vrijeme u iščekivanju novih albuma Sun Kil Moona i Gutter Twinsa, recimo. (P.S. Solidni independent: Love As Laughter "Trademark Of Quality", Radar Bros "Auditorium", Via Audio "Say Something".)

goran pavošević______________________________________________________30.03.2008.

PSYCHO-PATH / The Ass-Soul Of Psycho-Path (Moonlee, 2008)
Slovenski kvintet Psycho-Path 15 godina sizifovski uporno i dosljedno gura svoju sintezu arta, melodičnog noisea i "zle romantike". Melee i ekipa su tijekom tog svog veteranskog staža doživjeli svašta, no bandu se nikako nije uspjelo posrećiti s prikupljanjem šireg auditorija. Ipak, da je sam band mario prvenstveno za prijem, vjerojatno ne bi ni dočekao "The Ass-Soul Of Psycho-Path", svoj 5. album.
Sve u vezi ovog izdanja djeluje kao da je kreirano kako bi band konačno privukao publiku k sebi: tu su potpis za novu etiketu, hi-tech stilizirane fotografije i pakiranje CD-a, produkcija koju potpisuje Bobby MacIntyre (radio između ostalim sa Lucindom Williams i Bad Brains) te pažljivo dizajnirane pjesme. Psycho-Path su danas daleko od banda koji je u frenetičnom i gotovo punkerskom tempu kao predgrupa otvorio davni ljubljanski koncert Girls Against Boys (eh, neki od nas pamte i Bailter Space naljepnicu na gitari) i nešto kasnije protutnjio prvijencem "Jiu Jitsu" (sjećate li se primjerice sjajne "Dehydrated"?). U zvuku se grupe danas ne osjeća nimalo nervoze ni žurbe, te družina kroz "War", "Musical Moment" ili "Clean Slate" hoda graciozno i u srednjem tempu. Pjesme su duge, razrađene (npr. sanjivi ep "Bekkognition" vozi do jedanaeste minute) i bez velikih amplituda, a hrskanje gitara i oštrina striktno su dozirani. No, to što su Psycho-Path napustili strategiju frontalnog napada ne znači i kako su izgubili na intenzitetu, pa unatoč ultra minutaži (62 minute) na albumu nema značajnijeg suviška.
Već sam spomenuo kako "The Ass-Soul Of Psycho-Path" pretendira biti velikom pločom, pa i zgusnutost materijala u tom kontekstu nije ništa loše. Pjesme su ujednačene i iako lišene hitoidnog potencijala, dobro sjedaju jedna na drugu i ulančane u niz tvore finu cjelinu. Preživio bih bez neprimjerene zezalice "Cookie Jar", ali kako nakon nje album zatvaraju osobni favoriti "New Blood" i divna "Battle Royal" (koja se iz light-stoner uvoda u par suptilnih gradacija transformira u mali sažetak cijelog albuma).
Zvuk banda je mutirao, no ono što je u radu banda konstanta je naravno art stremljenje i tu band morate prihvatiti takav kakav je. Njihova estetika "podmuklosti", divljenje Jamesu Ellroyu i Davidu Lynchu i imenovanje pjesme uzvikom "Yukio Mishima Is Real!" su nešto za što jeste ili niste i tu nema rasprave.
Da li je na kraju album "The Ass-Soul Of Psycho-Path" zaista veći od samog banda? Na bazi onoga što dolazi iz zvučnika, izgleda da je, no točan odgovor na to ipak će dati tiraža albuma, publicitet i broj posjetitelja na koncertima. Što se mene tiče: slušati. I to glasno.
Vrlo dobro. Psycho-Path, sretno.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________30.03.2008.

XIU XIU / Women As Lovers (Kill Rock Stars, 2008)
Sićušni Jamie Stewart već osam godina pokušava uvjeriti svijet u to kako iza njegovog blagog dječačkog lica obitava psihotična osobnost i jedna od "najkvarnijih" individua na planeti. U toj misiji se ne biraju sredstva. Tako se Stewart fotografira sa knjigama Petera Sotosa, po intervjuima egzibicionistički razglaba o samoubojstvu svog oca i utjecaju Dennisa Coopera, a na web stranicu svog banda Xiu Xiu (čiji je jedini originalni član od prvijenca "Knife Play" iz 2002.) stavlja fotografije izmeta i mačaka sa slomljenim nogama te objavljuje vlastitu "devijantnu" poeziju. Stewart nema filtera niti zna za ograde i susprezanja, a to mu je istovremeno i najveća prednost i kočnica. Naime, koliko god Stewartu pristajala ta neobuzdanost, toliko s druge strane zbog pretjerivanja i afektiranosti njegove skice često odjure u domenu nakaradnog. Tada ta silna psihotičnost poprima konture napora i senzacionalizma, te postaje sasvim nebitno to što je je riječ o produktu iskrene emocionalnosti.
Šesti album Xiu Xiu, "Women As Lovers" (inače referenca na knjigu Elfriede Jelinek) već samim naslovom implicira kako Stewart i dalje ne popušta u svom inzistiranju na strasti i onome što je u srcu, a ne u razumu (usput, uzvik "Ja sam žena koja voli!" svojevremeno je ispustio i Kebra iz Obojenog programa da bi naglasio "gubljenje glave" i frenetičnost) i tu su stvari jasne. Kao što se i očekuje, ovo je album anksiozne i asimetrične glazbe prepune Stewartovih jecaja, nepravilnih elektroničkih ritmova, nelagodnih gitara i sporadičnih perkusija, te naravno: pripadajuće tematike. Npr. nježna "Black Keyboard" iza akustične gitare skriva neugodne stihove  "Why would mother say such things? Why add tongue to a kiss goodnight?". Sasvim prikladno za Stewarta kojem se većina pjesmarice svodi na suicid, mentalne tegobe, AIDS, irački rat i seksualne fantazije.
Možda ću otkriti toplu vodu, ali Xiu Xiu puno upečatljivije djeluju onda kada se rasviraju, razmrdaju i razbacaju pjesmu te u svoj eksperimentalni pop ubace tenziju i paniku. To je razlog zašto je "Knife Play" njihovo najjače izdanje, te zašto su najupečatljiviji trenuci na ovom albumu upravo oni kada je paleta zvuka šira, a ritam naglašeniji i sa gotovo plesnim aspiracijama (npr. "I Do What I Want, When I Want", "No Friend Oh!" ili "White Nerd"). Kuriozitet albuma je gostovanje Michaela Gire u obradi "Under Pressure" koja je zabavna, ali ipak ostaje na razini nekonvencionalnog vica.
Stewart je i na ovom albumu i dalje u svom regularnom stanju drame  i "Women As Lovers" je sve ono što od Xiu Xiu želite i očekujete. Stewart je možda navikao na ekstremne reakcije, no ovdje je ipak riječ samo o korektnom i dobrom izdanju. Ili može i ovako: Xiu Xiu su unikatan band, a ovo je blago iznadprosječan album.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________30.03.2008.

THE GUTTER TWINS / Saturnalia (Sub Pop, 2008)
Greg Dulli i Mark Lanegan se dobro poznaju.  Mnogo puta su dijelili pozornicu i poroke, a i njihova su se "područja interesa" unatoč različitim pozadinama često preklapala. Gotovo je simbolično kako se njihov novi i prvi pravi zajednički projekt The Gutter Twins obreo baš na Sub Popu, etiketi koja je progurala njihove matične bandove. I Afghan Whigs i Screaming Trees prekinuli su karijere na rubu mainstream proboja (s tim što su Screaming Trees sa "Sweet Oblivion" i "Dust" ipak donekle osjetili kako funkcioniraju stvari "tamo gore") i završili kao male fusnote u glazbenim enciklopedijama. No, ni Dulli ni Lanegan nisu nakon raspada svojih bandova ostajali nijemo zuriti u zidove, već su krenuli dalje i sada su mjesto pod suncem odlučili potražiti zajednički.
Iako obojica s korijenima u rock tradiciji (gruba podjela Dullija svrstava u soul, a Lanegana u blues kanon), njihov The Gutter Twins nije band osvrta u prošlost. Ni jednom od njih nije strano poigravanje sa elektronikom i modernijim produkcijskim rješenjima i to zna svatko tko je poslušao nešto od Dullijevih Twilight Singers ili npr. Laneganov "Bubblegum", no još nikada prije njihovi stihovi puni grijeha, prokletstva i fatalizma nisu bili toliko u skladu s "pikselima". Tako u njihovom "atomskom folku" sasvim mirno participiraju ritam mašine ("Each To Each", "The Body"), glasne klavijature ("God's Children"), aranžmani skinuti od Toma Waitsa i klasičan "glomazni" rock. Jasna granica između narko skuliranosti Lanegana i prgave poze Dullija ovdje je izbrisana i sve je podređeno zajedništvu. Ni Lanegan ni Dulli na albumu ne djeluju pretjerano sretno, pa iako album unatoč ugođaju "molova" djeluje ugodno radiofonično, reference na droge, tugu i razočarenja su jednostavno neizbježne. Koliko god su obojica svoju glazbu izveli daleko od "alternativnog rocka" 90-tih čiji su predstavnici bili, izgleda da ipak ne mogu iz svojih koža.
"Saturnalia" nije izdanje neslućene kreativnosti i iz aspekta ujednačenosti sadržaja i forme ovaj album gleda u leđa npr. impozantnom nizu Laneganovih solo izdanja. Ipak, ovi stari lisci su fino skrojili zvuk i između dva dima cigareta još jednom primjereno ozvučili gubitnički sentiment. "Saturnalia" ima i neosporni hitoidni potencijal i da im se pruži prilika, "Idle Hands" ili "God's Children" bi se bez greške ugurale na pokoju top listu. Najvažnije je kako je ovo smislen album s glavom i repom, te kako Lanegan i Dulli imaju još mnogo toga za reći. Momci i dalje ne dopuštaju da budu zapamćeni samo kao lideri davno raspadnutih rock bandova. Poživite nam još dugo.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________30.03.2008.

DAMIR AVDIĆ / Mrtvi su mrtvi (Moonlee, 2008)
Damir Avdić, "bosanski psiho", inače član kultnog punk banda Rupa u zidu, na svom prvijencu za agilnu Moonlee etiketu govori o silovanoj, izjebanoj, izgaženoj i rasprodanoj zemlji na kojoj više nema mladica. O profiterima. O ušminkanim antiglobalistima. O mladom mesu bijelog roblja. O radiju i TV-ju na kojima đubrad i stoka pjevaju krvave refrene. O revoluciji koja je prošla pokraj revolucionara.
Intelektualiziranje? Sociološke analize? Poza? Golo forsiranje grubosti? Patetika? Ništa od toga. Avdićevi direktni, prljavi i nesuptilni stihovi su pravi balkanski blues. Ili balkanski punk. Kako želite. Oba odgovora su ispravna.
Na "Mrtvi su mrtvi" nema namjere izazivanja šoka. Avdić kao da sam sa električnom gitarom stoji na uzvisini iznad cijele ove naše bizarne zbilje tranzicije i "divljeg kapitalizma", te u nevjerici promatra kako nakon svih onih grobova i mrcvarenja sirena za uzbunu nalazimo sreću u tome što cijelu subotu provodimo u šoping centru. Ako vam "Po asfaltu i betonu" ili "Miran kao mina" propisno ne stresu organizam, onda ste zaista cijepljeni protiv realnosti i ne znam ni sam da li vam zbog toga trebam biti zavidan ili vas jednostavno žaliti.
Avdićevim efektnim i primjerenim sloganima ("Izginuše jedni, popušiše drugi") leđa čuvaju samo glasni i odvrnuti riffovi gitare, pa cijela "suha" ali intenzivna glazbena pozadina podsjeća na Mecca Normal. Naravno, Avdiću ništa osim gitare niti nije potrebno. Ti sjeckavi akordi fino režu zrak i daju prostora njegovom ekspresivnom i sugestivnom vokalu.
"Mrtvi kao mrtvi" nije album za svakoga. U ovo vrijeme skrivanja u dvorani ogledala-ironija i klanjanja apstrakciji njegove psovke i konstatacije mogu zazvučati vulgarno,  a nagruvana gitara sirovo i nedorađeno, ali u tome i je poanta. Ovo nije glazba prodavanja magle, šljokica i simuliranja "ljepote", iako je na kraju zapravo irelevantno kako netko doživljava Avdića. Naime, sam Avdić je u pravu, razumije stvari i govori istinu, a drugi je par rukava tko od nas može začepiti uši i imati mirnu savjest. No, najtragičnije u cijeloj priči je ipak to što Avdić sigurno ima inspiracije za beskonačan niz albuma.
Ovo je glazba za one kojima iluzija sigurnosti još nije eutanizirala emocije. Sjajno izdanje i jedno od većih iznenađenja ove ili neke druge godine.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________28.03.2008.

EARTH / The Bees Made Honey In The Lion's Skull (Southern Lord, 2008)
Earth su plod čudnovate igre koju je zagonetni Dylan Carlson započeo davne 1990., a "The Bees Made Honey In The Lion's Skull" je šesti album tog njegovog neuhvatljivog projekta rotirajućeg članstva. Iako je Carlson ranim radovima grupe (nastalih u periodu do 1996. kada su Earth privremeno nestali s karte) porodio drone metal, on sam je u vrijeme kada se iz njegovog pojačala emitirala spora glasna mikrofonija medijima bio interesantniji kao najbolji prijatelj Kurta Cobaina. No, nakon što je svijet čuo što su imali za reći njegovi učenici Sunn O))) (koji su karijeru počeli kao običan tribute band Earth) i Boris, i Carlson je reanimirao grupu te u par godina na tržište izbacio pravu gomilu izdanja (live, kolaboracije).
Paradoksalno u cijeloj priči je to što Earth danas uopće ne naplaćuju to što su rodonačelnici trenutno vrućeg i cijenjenog žanra (koji, budimo iskreni, već pomalo gubi sape). Na to bi imali puno pravo, no Carlson je drugoj inkarnaciji banda podario potpuno novo lice.  "The Bees Made Honey In The Lion's Skull" je plod iscrpne metamorfoze započete povratničkim albumom "Hex (Or Printing In The Infernal Method)" (2005.).
Zaboravite na tmasti doom i projiciranje statičnog riffa iz hroptajućeg pojačala. Glazba Earth je i dalje "reducirana", no koordinate recentnog zvuka banda bliže su post rock ambijentalistima Kranky etikete, eteričnosti starijih 4AD vedeta, te zaboravljenim imenima kao što su Dif Juz ili Lanterna. S takvim odnosom snaga, gotovo je smiješno to što su Earth i danas smješteni u ladicu metala, neovisno o tome koliko je ona prostrana i obuhvatna.
"The Bees Made Honey In The Lion's Skull" je glazba laganog i oklijevajućeg cvjetanja, strpljenja i puna otvorenih prostranstava, a iz "Rise To Glory" ili sjajne završne naslovne pjesme pruža se pogled na daleki horizont kojeg ne zakriva smog. Pjesme Earth su kadrovi spore i jedva pokretne animacije pune diskretnih detalja (npr. upečatljiva upotreba nenametljivih ispodpovršinskih klavijatura). To "bestežinsko stanje" ponekad djeluje prijeteće, a ponegdje je na razini meditacijskog spokoja, no nigdje ne gubi upečatljivost i Carlson sa svojom plinkavim rastakanjem akorda svaku pjesmu vješto i sigurno privodi kraju.
Uglavnom, koliko god to bizarno zvučalo, Earth sada snimaju gotovo ambijentalnu glazbu i to im pristaje sasvim dobro. Morricone na Constellation etiketi? Mogwai pasaži uhvaćeni na pljusku američkog sjeverozapada? Kako god želite.
Preporučljivo. Itekako preporučljivo.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________28.03.2008.

TULSA  /  I Was Submerged (Park The Van, 2007.)
Kvartet Tulsa nije iz Oklahome, niti svira bluegrass. Dapače, njihov prvijenac „I Was Submerged“ prava je mala svečanost gitarističke distorzije i jeke. Album sam dobio na slušanje od jednog zatajnog autoriteta za indie-rock  koji mi je pri tome najozbiljnije poručio – "ako ti u zadnje vrijeme nedostaju My Morning Jacket i Band Of Horses, poslušaj kako to rade Tulsa". I bio je u pravu. Riječ je  o pravim majstorima gitara što bubre poput valova, a potom se nemilice obrušavaju na uspavani žal. I dok se MMJ i BOH češu  o alt. country i američku gotiku,  Tulsa uspješno slijede elipsu neuništivog bostonskog rocka, od Pixiesa i Throwing Musesa do Galaxie 500 i Dinosaur Jr. Čak je i falset njihova pjevača fino neuravnoteženi sukus glasova Francka Blacka  i Bena Bridwella (BOH). Autori  „od nerva“, Tulsa si ni u jednom trenutku ne dozvoljavaju prirodni, divlji rast pjesama narušiti čistoćom i geometrijom zvuka. Upravo zahvaljujući toj neusiljenosti, izravnosti i poštenju mogu uzdignute glave kročiti putovima markiranim  remek-djelima poput „Z“, „Everything All The Time“, „Surfer Rosa“ ili „On Fire“. Uvodni tercet  „Breath Thin“, „Shaker“ i  „Mass“ sjajna je priprema za neukrotivi reverb iz središnje skladbe albuma,  izuzetne  „Rafter“. Ako se mene pita, Tulsa su tukli BOH na njihovu terenu  i „I Was Submerged" dojmljivija je ploča od „Cease To Begin“.  Nadrealna lirika i tajni identitet članova banda dodatno mistificiraju cijelu stvar. (P.S. Preporuke: Sleeping States "There The Open Spaces", Matt Pond Pa "Last Light", Black Swans "Change".)

goran pavošević______________________________________________________23.03.2008.

NADA SURF /  Lucky (Barsuk/ Bella Union, 2008.)
Njujorčani Nada Surf karijeru su započeli prije petnaestak godina, kao tipični i ne osobito uzbudljivi  „indie-outfit“. Danas su ponosni vlasnici petog  po redu albuma, možda najjačeg u karijeri,  i  spremni su za novi pohod ka vrhovima  top-lista. Posjetili su ih još davne 1996. godine, kada  se u gornjem domu Billboarda ugnijezdio njihov single "Popular". Band se otada, s promjenjivim uspjehom,   bori s negativnim imidžem "one-hit wondera".  Sudbinu Matthewa Cawsa, Daniela Lorce i Ire Elliota  mogla bi razriješiti skladba "See These Bones", no upitno je koliko je publika spremna za refren koji glasi "Look Alive, See These Bones/ What You Are Now, We We're Once/ And Just Like We Are / You'll Be Dust", ma koliko   milozvučan on bio.
Album je neočekivano blagoglagoljiva, zrela, bujna i otvorena cjelina. Treba mu samo slušatelj s duhom i bez predrasuda prema pjesmama stvorenim na poroznoj granici što razdvaja "pravovjerno" rock-podzemlje od "mrske" srednje struje. Caws pjeva izuzetno nježno, glasom neizrecive blagosti, a dok svednevice preslušavam „Lucky“, učestalo mi na pamet padaju Simon and Garfunkel, The Beatles, The Cars, Gene Clark, Fountains Of Wayne, čak The Jayhawks, Death Cab For Cutie…  Rogue Wave, možda. „See These Bones“, „Whose Authority“, „Weightless“, „The Fox“ i „Are You Lightning?“  kao da su izrasle na nekom dalekom, bezimenom mjestu, mjestu „gdje su sve riječi izgovorene, krajolici viđeni, a udaljenosti savladane“. Lake i pahuljaste, teške svega 21 gram, one se,   poput oživjelih nota iz spota za pjesmu „Soul Meets Body“ skupine Death Cab For Cutie, opiru sili teži i jednostavno uzdižu put nebesa. „Lucky“ je jedna od najljepših ploča „bliskih mainstreamu“ koje su trenutačno dostupne na tržištu. Da stvar bude još zanimljivija, njezin je izdavač etiketa Barsuk, a europski distributer Bella Union. I to nešto govori, zar ne?
Dodatni mamac za slušatelje mogao bi biti i popis rock-uglednika koje su Nada Surf ugostili na albumu. To su Ben Gibbard (Death Cab), John Roderick (The Long Winters), Ed Harcourt,  Martin Wenk (Calexico).
(P.S. Preporuke: Destroyer "Trouble In Dreams", Stephen Malkmus & The Jicks "Real Emotional Trash", Drive By Truckers "Brighter Than Creation's Dark".)

goran pavošević______________________________________________________10.03.2008.

DISFEAR / Live The Storm (Relapse, 2008)
Iako aktivni već gotovo 20 godina, švedski Disfear se oglašavaju sporadično i rijetko. Uslijed neregularnog obraćanja javnosti i neodržavanja kontinuiteta nikad se nisu izvukli iz „fanzinskog“ miljea, no očuvanje tog statusa „kulta za odabrane“ za grupu ovakvog profila je ionako bitnije od eventualnog iskoraka prema brojnijoj publici. Stvar je u tome da jedan discore/D-beat band već po definiciji nema što raditi pred masama iako se zapravo sa „Live The Storm“ (inače šestim albumom grupe) nikad ne zna. Naime, u članstvu imaju ekipu koja je brusila zube u At The Gates i Entombed, produkcije se prihvatio Kurt Ballou iz Converge, a band je sada u njedrima moćne metal kuće Relapse. Želim reći da se ne treba začuditi ako Disfear odjednom dopadne publicitet kakvim se trenutno diče Mastodon ili High On Fire.
Kao i primjerice Skitsystem ili Victims, po duhu i stavu im srodni vrsni švedski bandovi, i Disfear su odmakli daleko od prljavog hardcorea 80-tih. Njihov zvuk istovremeno je crust, moderni metal, tvrdi „asfalt“ punk Poison Idea i ubrzani hard rock Motorhead, a arhaični hardcore treperi samo u ishodištu zvuka (nešto slično u podzemlju rade i primjerice sjajni Tragedy). Disfear su tehnički moćni i usvirani te jednostavno lete albumom, a kvaka je u tome da su im pjesme gotovo himnično rockerske pa npr. niz od „Testament“, „In Exodus“ i „Maps Of War“ ima i... ovaj... hm... hitoidni potencijal. Iako uslijed pozadine u kojoj strši „partizanski“ mozaik nije tako kalibriran niti usmjeren, „Live The Storm“ je zapravo žestok i nabrušen rock album. Produkcija Balloua tome ide u prilog, pa je zvuk Disfear glomazan, prodoran i pročišćen, a pjesme su ispunjene silnom baražom do maksimuma. To će iznenaditi onoga tko je navikao da ovakvu glazbu dobije uglavnom s porcijom skorenog mulja, krčanja i stršeće mikrofonije. Osobno smatram kako je Balllou ipak pretjerao u umivanju i glancanju zvuka, no prema „Live The Storm“ u cjelosti zaista nemam zadrški. Možda je neprimjereno za album kojeg nose nazivi „The Cage“, „Maps Of War“ ili „Deadweight“ reći da je zabavan, no primjerenijeg komplimenta nemam. Probajte.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________10.03.2008.

WILLIE NELSON / Moment of Forever (Lost Highway, 2008)
Tko zna koji po redu album negdašnjeg čuvenog outlawa Williea Nelsona popratili su i robusni intervjui u kojima se obrušio na Bushevu administraciju, progovorivši o kršenju zakona Busheve ekipe, o tome kako su takve stvari kažnjive, i kako bi ih sve trebalo 'hitnuti van', nazvavši ih pritom kopiladima. Paradoksalno, album je producirao omiljeni Bushev glazbenik Kenny Chesney, čija je produkcija album napravila tako prozračnim. 'Moment of Forever' je Billboard, možda ponešto pretjerano, nazvao vrhuncem Nelsonove karijere. Ono što je kod ovog albuma donekle zadivljujuće miješanje je Nelsonova revolveraška pristupa sa Chesneyevim mirišljavim vodicama, pa Nelson na 'Moment of Forever' zvuči kao dobro namirisani i napudrani prerijski lisac čije se kavgadžijske manire kriju iza ispeglane košulje. Bilo kako bilo, ovim je albumom Willie Nelson dokazao barem jednu stvar, a to je da je unatoč četrdesetak godina truckanja u magičnom glazbenom autobusu, u stanju napraviti album koji zvuči posve suvremeno, i time, eventualno, proširiti svoju publiku, jer više, objektivno, ne postoji opasnost da izgubi staru. Tako da ovdje nema pravog rizika-nove bi zbilja mogao zavesti, stare sigurno neće otjerati. Osim njegovih, na albumu su i pjesme Guya Clarka, Randya Newmana, Boba Dylana, Big Kennya...Produkcija je učinila da pjesme zvuče kao da su sastavljene od pukotina kroz koje, doduše, ne piri vjetar, nego prije da šiba kakav skupocjeni klima uređaj. A sve zvuči kao idealna glazba za koktel bar u kojemu se ni neka istinska bitanga ne bi osjećala kao Marsijanac. Sam Shepard ima priču o tome: znate osjećaj koji dobijete kada uđete u krivu birtiju. Tražiti od Nelsona nakon svega što je dao više od ovoga bilo bi jednako iskanju bespovratnog kredita od koje od banaka koje zadnjih godina polako kupuju naše duše.

dario grgić__________________________________________________________04.03.2008.

GARY LOURIS / Vagabonds (Rykodisc, 2008.)
Prvi su dojmovi izuzetno važni, no valja ih katkada uzimati  s opravdanom dozom sumnje. Uvjerio sam se u to preslušavajući nedavno prvi samostalni album Garyja Lourisa, lidera The Jayhawksa, alt. country institucije iz američkog Minneapolisa. Priznajem, i pri tome se posipam pepelom, na album „Vagabonds“ najozbiljnije sam  namjeravao krenuti đonom.  Nije me se, na prvo slušanje,  dojmila Lourisova country, folk i rock rutina koju je odavno doktorirao na remek-djelima The Jayhawksa, albumima „Hollywood Town Hall“ i „Tomorrow's The Green Grass“. Točnije, ja sam tako isprva doživio njegov novi materijal. A onda mi je „posoljeni zrak“ iz skladbe „Meandering“, odjavne – prekrasne, drakeovske, pacifičke – balade, zagolicao nosnice i ja sam se vratio albumu s puno više obzira. Jednom, drugi put,  stoti put. Otkrio sam, tako, da su moji instinkti bili točni samo u slučaju pjesama „True Blue“ i „She Calls Me Only On Sundays“, pomalo ustajalim komadima, „odbjeglima“ s izmišljenih b-strana singlova The Jayhawksa iz sredine devedesetih. I samo zbog toga albumu ocjena manje. Četvorka. Ostatak „Vagabondsa“ po svemu je dostojan Lourisova ugleda. Uz bok „Meandering“  mračna je laganica „Black Grass“ (ima nešto od oporosti pjesama s albuma „Sound Of Lies“ The Jayhawksa ). Tu je još jedna balada,  van zandtovska „To Die A Happy Man“. Potom country-gospel „Omaha Nights“, opaki rhythm'n'blues „I Wanna Get High“, profinjeni country-rock „We'll Get By“ itd.
Ukupno: „Vagabonds“ je ploča koja ne iznevjeruje obzor očekivanja i koja nudi sve ono što od Lourisa, ali raspoloženog Lourisa, očekujete. Ploča je to pozorno raspoređenih detalja, njegovih poslovično uvjerljivih gitarističkih „rukoveti“,  finog, treperavog pjevanja i prepoznatljivog sveameričkog dekora – prava poslastica za   ljubitelje americane, folk-rocka, country-rocka i srodnih čudesa. Producent je Chris Robinson iz Black Crowesa, osvjedočeni Lourisov poklonik.

goran pavošević______________________________________________________03.03.2008.

BOB MOULD /  District Line (Anti/Beggars, 2008.)
Sedmi samostalni album Boba Moulda nije baš toliki „povratak u formu“ kako ga je okarakterizirao Uncutov recenzent Pat Long, no većinom se slažem  s konačnim sudom njegova osvrta – dodijelio mu je ocjenu "dobar". „District Line“  svakako predstavlja određeni  pomak u odnosu na prethodna izdanja, albume "Modulate" i "Body Of Song". Dakako, usporedbe s njegovim solo-prvijencem „Workbook“ ili  pločama  Sugara ne dolaze u obzir (a o Huskerima da i ne govorim). Upravo Mouldovim danima provedenima sa skupinom   Sugar,  „District Line“ nekako najviše i naliči. Ukupni bi dojam bio još bolji da se on iznova ne poigrava s elektronikom. Nisu, možda,  njegovi sintesajzerski „porubi“uvijek niti promašaji no ja se jednostavno svaki put stresem od nelagode zbog prisjećanja na „Trance“ njegove karijere, ne tako davni kreativni harakiri imena „Modulate“. Tako su povremeni Bobovi pokušaji da svira „moderni rock“ (čitaj: gitare za plesni podij) mahom iritantni („Stupid Now“, „Shelter Me“), dok  fino istančani žubor gitara na tragu Sugara ukazuju na put kojim bi on trebao kročiti („Return To Dust“, „The Silence Between Us“, "Very Temporary"). Na skupnoj fotografiji preživjelih veterana američkog undergrounda osamdesetih,  lik Boba Moulda opasno blijedi. Za razliku od Westerbergova, Wynnova, Mooreova ili siluete Kim Gordon. Njima nije potrebno retuširanje – na njihovim se licima još uvijek zrcali neskriveni mladenački zanos i  autorska snaga. Možda je došlo vrijeme za davno zasluženu mirovinu, Bobe?
(P.S. Nenadahnuti indie: The Forms "The Forms", Lucky Soul "The Great Unwanted", Miracle For Trees "Five Roses".)

goran pavošević______________________________________________________03.03.2008.

TIMES NEW VIKING / Rip It Off (Matador, 2008)
Glazba razdragane mlađahne skupine Times New Viking je dobrodošla šaka u oko, ili preciznije, masna mrlja na sterilno bijeloj površini suvremene glazbene produkcije. TNV nisu grupa koja podiže revoluciju niti njihova glazba nužno predstavlja bitnu smjernicu nekim novim generacijama, no „Rip It Off“  (baš kao i njihovi prethodni radovi) ima onu istu funkciju koju su u zadnjih 15-20 godina imale snimke znanih i neznanih Crypt i post-Crypt garažera, DIY crust punkera ili senzibilnih lo-fi kantautora koji su preferirali sobe i podrume, a ne blještave konzole za snimanje. Uglavnom, prenošenje baklje i održavanje stabilnog pulsiranja same srži glazbe.
„Rip It Off“ (kao i hvaljeni prethodnik „Present The Paisley Reich“) krči, šušti i testira opne zvučnika. Da ne bi bilo zabune, ova je glazba primjereno usnimljena jer zaista ne znam kako bi drugačije ova igra lovice između melodija, šuma i neprekidnog ferceranja u crveno uopće i mogla zvučati. TNV štancaju melodije kao majstori starog novozelandskog Flying Nun popa, zatim ih kondenziraju i trpaju u dvominutnu punk formu, te na kraju to sve zajedno usnime na način da sve zazvuči kao totalni krš. U „Come Together“ ili „The Wait“ nema prostora promišljanju o producentskim zahvatima ili omogućavanju slušatelju da se kroz paučinu visokotonaca lakše probije do refrena. Vitalni TNV su radost za slušatelja i noćna mora za tehnofila i/ili purista. Na kojoj ste vi strani?
Naravno, ne smijemo se zavaravati: neovisno o silnoj strasti i „naivnosti“, TNV su na kraju ipak opasno konceptualan band, no to je apsolutno nebitno. Osobno ću umjesto priklanjanja ljigavoj i bezobrazno nakaradnoj indie-radiofoniji 21. stoljeća radije izabrati musavost, naloženost i salutiranje ranim radovima The Clean ili Guided By Voices (kojima se u vrhuncima albuma TNV približavaju bez ikakvih problema).TNV svojim instrumentarijem i samim pristupom imaju suženo područje djelovanja i limitiran potencijalni auditorij, no veseli kako od svog zvečanja i brenčanja nisu odustali ni nakon pristupanja velikom Matadoru. Ne znam koliko ovakvih šuškavih i kreštavih albuma TNV imaju u sebi prije obaveznog izgaranja, no nadam se da će ih biti još nekoliko.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________03.03.2008.

ARIEL PINK'S HAUNTED GRAFFITI / Scared Famous (Human Ear, 2007.)
Ariel Rosenberg, osamkanalni maestro iz LA-a umjetničkog imena Ariel Pink, istinski  je post-modernist alternativnog popa.  Njegova je, hm, pjesma  kaligram, ikonički znak složen od krhotina vremena. Niz sinonima koji traju istodobno, pri tome, ne proizvodi značenja, tek zrcali sebe i svoju nutrinu. Albumi skupine Ariel Pink's Haunted Graffiti zato se doimaju poput šetnji buvljakom popularne glazbe, pri kojoj Pink jednostavno uzima sve ono što mu se svidi. Ne mari tada za "epistemološke rezove" i ine bedastoće koje nam je nametnula povijest umjetnosti – stilovi, trendovi, epohe nevažni su mu. On se rukovodi čistom ljubavlju za određeni intro,  refren, rif ili dionicu sintesajzera. Nakon odabira, očisti s njih prašinu i usemplira ih u svoje rukotvorine. Dinamična je to metoda i njome se može pustiti dosta kisika u vlastiti autorski materijal, no isuviše ovisi o dopadljivosti tretiranog predloška. Na "House Arrest" (2006.), zadnjem albumu Ariel Pinka kojeg sam imao prigodu poslušati, konačni je rezultat meni u potpunosti odgovarao i bio bi opisiv riječima "The Cure sviraju The Byrds i The Beach Boys". "Scared Famous" isuviše se bavi pomodarskom 80's memorabilijom (sint-pop, novi romantizam, plesni post-punk), a premalo 60's popom, west coast psihodelijom i freak-folkom. Zbog toga su mi "Gopacapulco", "Are You Gonna Look After My Boys" i "Beefud" pjesme za donji doma opusa Ariel Pinka. Nadam se drugačijem izboru idući put, Ariele. (P.S. Europski indie-pop za jednokratnu uporabu: Perishers "Victorious", Stereo Total "Paris-Berlin", Honeydrips "Here Comes The Future".)

goran pavošević______________________________________________________25.02.2008.

AMERICAN MUSIC CLUB / The Golden Age (Merge/Cooking Vinyl, 2008.)
Kada su American Music Club iznenada "uskrsnuli" prije četiri godine, Mark Eitzel je bandu najozbiljnije želio prikvačiti predmetak "anti". Čak  i  on,   nesmiljeni vladar spavaćih soba i dnevnih boravaka, nije odolio zovu budnica. Povratnički album "Love Songs For Patriots" jedna je od najboljih rock tvorevina koje su "naguravale" Dubyu pred samu zoru predsjedničkih izbora u Americi. Dubya se, na žalost, tada još jednom okrunio žezlom prvog čovjeka svijeta, a Eitzel i društvo tiho su se  udaljili u sjenu pozornice.
Pregrupiranje je trajalo nekoliko godina. Za to vrijeme Eitzel se nebrojeno puta odvezao od San Francisca do Los Angelesa. Gitarista Vudija, zaposlenog kao vozača gradskog autobusa, valjalo je za šankom "slomiti" da se upusti u još jednu diskografsku pustolovinu, unaprijed osuđenu na tržišni neuspjeh. Vudi je na koncu pristao, Eitzel se manje-više i preselio u LA, no tada su basist Dan Pearson i bubnjar Tim Mooney ipak odlučili ostati u Friscu i okrenuti se solo karijeri (Pearson) i produkciji (Mooney). Zamijenili su ih Sean Hoffman i Steve Didelot iz malo poznate skupine Larks. Nekoliko zajedničkih svirki potvrdilo je   da kemija postoji i da je vrijeme za odlazak u studio.
Eitzel,  Vudi i producent Dave Trumfio tempirali su izlazak albuma za sam početak godine. Uostalom, kako sam Eitzel kaže: "When the ice and snow is thick and heavy. When your winter depression finally kicks in. No Christmas  or  New Years to look forward." Eto, to je savršeno vrijeme i ugođaj za prijam  njegovih pjesama. Tko ima petlju, nek' pristupi. Mene nije trebalo nagovarati. Član sam Cluba dvadesetak godina i uvijek sam bez podozrenja ulazio u svijet Eitzelovih "grafički eksplicitnih" prizora samoće i očaja.
"The Golden Age"  doista je prva ploča Eitzelovih pjesama (dakle, AMC i samostalna izdanja) na kojoj zrake sunca proviruju kroz tmaste oblake. Proviruju stidljivo i ne treba se zavaravati -  Markovi kratki izleti u vedrinu tek su privremene maske njegova istinskog ljudskog i umjetničkog poslanja. On je veliki, veliki  pjesnik urbane paranoje i njegova briga za "ponižene i uvrijeđene" došla je do punog izražaja i u novim skladbama.
Svojim habitom "The Golden Age" najviše nalikuje  remek-djelu "California" American Music Cluba. Nalikuje, ali ga  ne doseže. No tko bi takvo što u današnje vrijeme i očekivao. AMC su,  ipak,  u punom zanosu i neuhvatljivi za većinu izvođača koji će vam ponuditi svoje pjesme na uvid tijekom mjeseci koji su pred nama. Sinkopirani country-pop i jazz-pop komadi poput "All My Love", "All The Lost Souls Welcome You To San Francisco" i "The Sleeping Beauty" (vjerojatno najnježnija skladba koju je Mark ikada potpisao), smjenjuju se s fino doziranim udarima jeke Vudijeve gitare ("The Stars", "On My Way", "The Dance")."The Windows Of The World" jedina je poveznica s prethodnom pločom. Riječ je o kakofoničnoj  elegiji o nekom  baru u World Trade Centru. Ona te "The Decibels & The Little Pills", dirljiva "kratka priča" o umornoj partijanerici, moji su favoriti.
Nedodirljivi Fjodor Mihajlovič jednoć je napisao kako je ljepota strašna, jeziva stvar, jer je nitko nije u stanju dosegnuti. Stotinjak godina kasnije, tisućama kilometara daleko, Mark Eitzel, zajebani "gay komunist", uporno i tvrdoglavo stvara zastrašujuće, jezivo lijepe pjesme o nekim blatnim prostorima ljudskog postojanja od kojih većina okreće glavu. I pri tome je postao "Dostojevski  rock and rolla".

goran pavošević______________________________________________________18.02.2008.

THE CAVE SINGERS / Invitation Songs (Matador, 2007.)
The Cave Singers su folk-rock tercet iz Seattlea i posloženi su od članova skupina Pretty Girls Make Graves, Cobra High  i Hint Hint. "Naelektrizirane" punkere i poslije-punkere gotovo je nemoguće prepoznati inficirane rastućim virusom povratka prirodi. Da njihov prvijenac ima i šarma i potencijala govori već samo  ime izdavača koji im je ukazao povjerenje. Prvo, pa „Matador“ – ne događa se to baš svakome. Nema sumnje da su dečki svoju folk-epifaniju doživjeli preko ploča Devendre Banharta, Vetivera, Oldhama ili Angels Of Light. Ne očekujte još jednu „igru staklenih perli“. Pećinski pjevači dovoljno su „zemljani“ („earthy“), a vjetar s Stjenjaka svako malo provjetri njihove napjeve („Seeds Of Night“, „Dancing On Our Graves“, „Cold Eye“). Mene je za „Invitation Songs“ dodatno zagrijao kolerični  vokal pjevača Petea Quirka.  Prepun komično-sablasnog samopouzdanja on sve-u-šesnaest pjeva svojim novootkrivenim glasom koji neodoljivo podsjeća na Dana Stuarta ili Marka Mulcahyja.  U konačnici, ne treba The Cave Singers uzimati previše ozbiljno. Za sada, oni su još uvijek dobrohotni uljezi na prostoru kojim suvereno vladaju drugi. To ne znači da već narednim albumom neće poremetiti poredak stvari. Producent albuma je Colin Stewart, suradnik skupine Black Mountain. (P.S. Preporuke: Bon Iver „For Emma, Forever Ago“, The Dodos „Beware Of The Maniacs“, Hayden „In Field And Town“.)

goran pavošević______________________________________________________18.02.2008.

MAGIK MARKERS / Boss (Ecstatic Peace, 2007.)
Magik Markers su iz Hartforda u saveznoj američkoj državi Connecticutt, a karijeru su započeli prije par godina – kao trio. U međuvremenu napustio ih je basist pa su Elisa Ambrogio (gitara, vokal) i Pete Nolan (bubnjevi) dalje nastavili  sami, no protežirani od Leeja Ranalda i Thurstoonea Moorea. Markersi su, tako,  vidjeli svijeta na turneji sa Soničnom Mladeži, a novi album "Boss", četvrti po redu, objelodanio im je Moore na svojoj etiketi "Ecstatic Peace". Producent je Lee Ranaldo, a njegova  gitara ujedno i spašava "Boss" od nepovratnog potonuća u živi pijesak "alternativnog" rocka. Vjerujem da Elisa i Pete imaju energije dobro zagrijati publiku za nastup Moorea i društva, ali njihov koncept priproste buke s malo ritmike Dischorda ne izgleda osobito upečatljivo zabilježen na vinilu. Ambrogio je solidna u ulozi Kim Gordon, no format gitara-bubanj, iz posve razumljivih razloga,   ipak je nedostatan razviti očekivani obujam i punoću buke. I tu dolazimo do Ranalda koji je svojim majstorijama na gitari i glockenspielu učinio dopadljivim pokoji trenutak albuma (poput nabrijane prolegomene "Axis Mundi" ili bluesom zamazane "Taste"). Ne znam, možda bi Magik Markers trebali češće posezati u  fonoteku za pločama Fugazija. Ondje bi naučili sve o tome kako dodatno razigrati svoje sonične tvorevine. Ovako su tek solidni, generički, zamjenski band.
(P.S. Iz prosjeka indie-rocka: Busy Signals  "same", Sean Na Na "Family Trees Or: Cope We Must", Tiny Masters Of Today "Band Bang Boom Cake".)

goran pavošević______________________________________________________10.02.2008.

ANITA / TO / split CD (Guranje s litice, 2008)
Zajedničko izdanje Anita i To, nedavno isporučeno iz hiperaktivne kuhinje splitskog podzemlja, jedno je od ugodnijih iznenađenja koja su me zapala u posljednje vrijeme. Naime, ovih pola sata fragmentiranog i primjereno usnimljenog art punka koji podjednako vuče u smjerovima no wave neuroze i klasične noiserske jare zvuči- bez pretjerivanja- sjajno. Trio Anita je u punk brzance kriptičnih naslova (birajte između „Shjp“ i „Nik“) utrpao opaku poliritmiju, histerične gitare i bljeskanje vokala-vriska, dok To intervencijama hm... klarineta (?) i primjenjivanjem strategije „oklijevanja“ na način zaboravljenih Paul Newman smiruju zvuk, ali ne i intenzitet. Da stvar bude zanimljivija, riječ je o opskurnim i novijim bandovima, no oba imena djeluju toliko sigurno i usvirano kao da iza sebe imaju stotine koncerata i pjesama. Uz to, oba banda (a naročito Anita) u izrazu imaju meni dragu dozu abrazivnosti, nelagode i nazubljenosti koja polako iščezava iz ovog ionako pomalo arhaičnog i/ili mutiranog žanra, te zvuče vrlo uvjerljivo i predano.
Koliko god se slušajući ovu gungulu možete legitimno igrati sa asocijacijama i pomišljati na kojekakve mutante i hibride (primjerice, osobno me Anita asocira na Don Caballero u hardcore modulu, a To na neki post-rock band koji se na svu sreću nije otcijepio od domicilne noiserske matice) ni jedan od ovih bandova nije nastao skiciranjem tuđih dosega. Anita i To zvuče frustrirano ali i samouvjereno, ranjeno ali i srdito; upravo onako kako ova glazba i treba zvučati.
Ovo je sjajan CD kojeg neće čuti nitko drugi koga poznajete. Pustite ga sa odvrnutim zvučnicima cijelom svijetu ili ga ljubomorno zadržite za sebe, svejedno je. Odlično izdanje.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________07.02.2008.

MAPS / We Can Create (Mute, 2007.)
Postoje autori koji cijeli album slože sami  u svojem dnevnom boravku, a onda se pred svijetom "skrivaju" iza "lažnih karaktera", imena nepostojećih bandova. Odmah mi pada na pamet vrli FM Cornog alias  East River Pipe. Takav je i  James Chapman, momak iz engleskog Northamptona.  Nadjenuo si je ime Maps i svojim prvijencem "We Can Create", čiji je jedini protagonist, otisnuo se put Mliječne staze u potrazi za smislom i nadahnućem.
Uz dosta kalvarija, stigao je na cilj i utisnuo svoj dlan u hladni plamen zvijezde "Loveless".
Nije Chapman istinski "zvučni skulptor", kako ga nazivaju domaći rock-novinari. Previše je toga, svjesno ili ne, preuzeo s ploča skupina My Bloody Valentine (ponajviše), Death Cab For Cutie, Spiritualized, Flaming Lips, Four Tet, Dntel, da spomenem tek neke. Zato je, nesumnjivo, vješt restaurator tuđe auditivne građe i većinom mu polazi za rukom objediniti elektroničke sekvence i gitarističke udare. Iskreno, guste su mu naslage sintova povremeno samo balast i James je najuvjerljiviji kada kalibriranom gitarom osnaži uspomene na dane kada je "Loveless", remek-djelo My Bloody Valentine, bio najvažniji album u svemiru. Dogodilo se to u skladbama "Elouise" i "Liquid Space". I uz sve zamjerke, jedna od zanimljivijih prošlogodišnjih ploča s Otoka. "Nježna kao snijeg, ali vrela iznutra", rekli bi MBV.
(P.S. Preporuke: Mabuses "Mabused!", Shocking Pinks "same", Yeasayer "All Hour Cymbals".)

goran pavošević______________________________________________________03.02.2008.

CAT POWER / Jukebox (Matador, 2008.)
Chan Marshall, zgodna i problematična južnjakinja koja običava sebe zvati Cat Power, svakom je svojom novom pločom za pedalj-dva dizala ljestvicu vlastite (kant)autorske kakvoće. Albumima "Moonpix" (1998.), "You Are Free" (2003.) i "The Greatest" (2006.) preskočila je visine koje su od njezinih generacijskih kolegica dosegnule tek Neko Case i Martha Wainwright. U međuvremenu, dvama albumima izvedbi tuđih pjesama, dokazala je i svu raskoš svojega interpretativnog umijeća.
Prvi od njih objelodanila je još prije osam godina. Zvao  se "The Covers Record" i  uglavnom je zapamćen po drsko-katatoničnoj persiflaži "Satisfactiona". Ona  je zasjenila inače dojmljive obrade Velveta, Dylana ili  Billa Callahana. "Jukebox" je, međutim, još bolji, zanimljiviji album i jedno je od najuspjelijih izdanja ovakve vrste još od vremena "Songs Of A Stranger" Teksašanke Cassell Webb (bilo je to daleke 1989. godine). Ukratko: pravi vokalni i instrumentalni raj!
Somnambulni anti-folk s početka karijere Marshallova je zadnjih godina  zamijenila pjesmama savršenim za gostovanje kod Joolsa Hollanda (što je i učinila). Rezultati su barem jednako dojmljivi. Na "Jukeboxu", iznova je okupila svirače koji su pozlatili njezin zadnji studijski album "The Greatest". Tu je The Dirty Delta Blues Band, ad hoc družina koja je prati i na turnejama, ali i Judah Bauer  (JSBE), Matt Sweeney (Chavez, Bonnie Prince Billy), neizostavni Jim White (The Dirty Three) i velikan Spooner Oldham.  Perolakim improvizacijama,  oni su u svakom trenutku kadri podići životnost dugih i statičnih vokalnih "kadrova" kojima  Chan majstorski  modelira tuđe stihove.  Skladbe Jamesa Browna ("Lost Someone"), Joni Mitchell ("Blue") i Boba Dylana ("I Believe In You") ona interpretira lakoćom, mirnoćom i snagom u kojoj kao da je "komprimirano" stoljetno iskustvo popularne glazbe. Vrhunci su albuma, međutim, "Silver Stallion" (zaboravljenog Leeja Claytona) i šlager "New York" (proslavio ga je Sinatra, dakako). Nakon njih, nikakvim sumnjama mjesta  nema – Chan Marshall je izrasla u "Emmylou indie-rocka".
(P.S. Preporuke: Carol Bui "Everyone Wore White", Mavis Staples "We'll Never Turn Back", Bettye Lavette "The Scene Of The  Crime".)

goran pavošević______________________________________________________29.01.2008.

OM / Pilgrimage (Southern Lord, 2007)
Duo Om čine Al Cisneros i Chris Haikus, dvojac nastao nakon raspada Sleep, cijenjenih i priznatih sljedbenika škole klanjanja Black Sabbath i uzimanja enormnih količina lakih opijata. Njihov najpoznatiji rad je „Dopesmoker“ (eh...) koji je zapravo izašao nakon raspada banda iniciranog sukobom s London Records, tadašnjom etiketom banda (usput, band je osvanuo i na soundtracku Korineovog remek djela „Gummo“- sjetite se onih muljevitih riffova koji prate scenu kada se glavni junaci svojim krš-biciklima spuštaju ulicom).
Sleep su fanatično dosljedno, te ponegdje i do granice karikature, u oblaku marihuane zazivali psihodelični metal, dok su Om potpuno druga priča. Njihov zvuk je reduciran i sa naglašenijim aspiracijama prema ezoteričnom, iako su im spiritualne fiksacije unatoč poštivanju svih standarda žanra (ime banda, „mistična“ ikonografija, nazivi pjesama kao „Unitive Knowledge Of The Godhead“) poprilično maglovite.
Cisneros i Haikus sviraju stoner rock bez gitare i inzistiranja na crnoj boji, te time odudaraju od standardne palete metal ponude. Repetitivna i sa mirnim tretmanom basa i bubnja, glazba Om djeluje kao post-hipi raga, odnosno pitomi pastoralni doom. No, unatoč inzistiranju grupe na konstruiranju ugođaja i Albinijevoj produkciji koja je fino naglasila interakciju škrte svirke i „neispunjenog prostora“, „Pilgrimage“ djeluje kao beskrvna i neutralna podloga, nešto što niti iritira niti veseli (stvari nisu bile bitno drugačije niti na „Conference Of The Birds“, albumu iz 2006.). Om su smireni i ufurani u svoju viziju eksperimentalnog metala, no zvuče bezlično i gotovo nezainteresirano čak i za vlastitu glazbu.
I tako Om sviraju, vrte par tonova basa i „ravnog“ vokala kao brojanice, pola sata prođe, a vi se divite kako ste u vremenu između prve i posljednje minute „Pilgrimage“ (inače, ovo je „ciklički“ album koji počinje sa naslovnom temom, a završava sa njenom reprizom) pobrisali prašinu, složili veš, oprali suđe i izribali pločice u kupaonici.
Spiritualnost? Mantre? Narkotici? Metal? Meditacije? Druge dimenzije i alternativna stanja svijesti? Božanstva raznih fela? Teško. Om dobro funkcioniraju uz Likvi i krpu za brisanje, a što se božanstava tiče, ona sigurno ne reagiraju na ovako bezukusnu glazbu.  

ivan mučnjak jr.______________________________________________________19.01.2008.

THE MAGNETIC FIELDS / Distortion (Nonesuch, 2008)
Management Nonesuch etikete sigurno nije baš presretan onim što im Stephen Merritt isporučuje od trenutka pristupa njihovoj ergeli. Naime, umjesto očekivane dokapitalizacije statusa stečenog sa „69 Love Songs“ paketom, Merritt je u posljednjih 7 godina javnosti podario jedan klimav Magnetic Fields album („I“ iz 2004.), te se zabavljao uglavnom sa usputnim projektima (npr. The 6ths) i pisanjem glazbe za filmove i teatar. Vjerujem da ni „Distortion“, prvo izdanje objavljeno pod imenom Magnetic Fields nakon 4 godine nije baš ono što u ovim (za diskografsku industriju izuzetno turbulentnim) vremenima treba glavešinama podetikete Warnera. No, Merritt je tvrd orah i pretvrdoglav tip da bi se zamarao s nečijim iščekivanjima (zapamtite da ovdje pričamo o čovjeku koji je naglavačke okrenuo paradigmu kako je indie senzibilitet striktno gitaristički sport). Za to nema uvjerljivijeg dokaza od „Distortion“, njegovog primjereno imenovanog novog albuma.
Merritt je gotovo dva desetljeća tetošio i do ispoliranosti oblizivao svoj synth pop,  no sada ga je odlučio sakriti u silnom feedbacku. Njegov zvuk „oživjelih igračaka“ (red je prisjetiti se i ranih albuma kao „Holiday“ ili „The Charm Of The Highway Strip“) sada se probija kroz gustu dimnu zavjesu i postaje potpuno jasno kako njegovo višegodišnje javno divljenje epohalnom albumu „Psychocandy“ Jesus & Mary Chain nije bilo čisto izigravanje eklekticizma.
U redu, Merritt se pri formiranju pjesama ovaj put očito nije koristio kremama, lakom i gelom, no „Distortion“ unatoč zvučnoj subverziji nije pretjerana devijacija u njegovom opusu. Unatoč inicijalnom čuđenju i početne otežane navigacije kroz zbunjuću uvodnu „Three-Way“, ubrzo postaje jasno kako Merritt ipak ne može iz svoje kože. Melodije su i dalje zaobljene i pitke, samo je kvaka u tome što su dostupne tek nakon što se probije musava koprena koju je Merritt prkosno stavio na površinu pjesama. Uglavnom, sve ovisi o tome imate li u ovo doba tiranije kratke koncentracije dovoljno volje za razgrtanjem slojeva ili ne.
Baš kao što voli rekontekstualizirati čistu i konciznu pop pjesmu, Merritt i ljubav (svoju konstantnu i jedinu inspiraciju) često izvrće kroz metafore i gura u okvire burleske. U njegovim se stihovima istinska čežnja laktari sa sarkazmom, a žudnja se prepire s humorom. Ponegdje njegov pristup završi u razini dobroćudne banalnosti, a ponegdje se pak vine do prvoklasnog nihilističkog romantizma. Tako se podijem ovog albuma šeću transvestiti, nekrofili i opatice, no ne fali niti suza i slomljenih srca. Ništa neuobičajenog ni novog u Merrittovom svijetu, koliko god na prvu sve u vezi „Distortion“ djelovalo dvojbeno.
„Their hearts are free. How avant garde!“- stih je iz završne „Courtesans“ koji fino sumira Merrittov rad, pa i ovu lažnu diverziju. Iskrenost i neiskvareni pop, nakaradnost, formalizam, koncept. Slobodna srca i avantgarda: prava post-moderna. Želim reći da je „Distortion“ OK. Da Merritt nije veliki igrač i moćan autor, sigurno bi bilo drugačije.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________18.01.2008.

JOSH RITTER / The Historical Conquests Of Josh Ritter" (SMG, 2007.)
Nijedna civilizacija, nijedna epoha nije uspjela u ljudima razviti toliko gorčine kao ova naša, današnja. Živimo u vremenu kada su mediji slike užasa pretvorili u opća mjesta svačije svakodnevice, kako je to u svojim sjajnim ogledima o ratnoj fotografiji napisala Susan Sontag. I dok diljem svijeta trenutačno bjesni barem tucet nemilosrdnih ratova, Josh Ritter, mladi kantautor  iz Idaha s prebivalištem u Bostonu, bez imalo jala skladao je najnježniju pjesmu o apokalipsi ikada napisanu. "We Passed The Time With Crosswords That She Thought To Bring Inside/ What Five Letters Spell 'Apocalypse' She Asked Me/ I Won Her Over Saying 'W.W. III'/ She Smiled And We Both Knew That She'd Misjudged Me" pjeva on svojim kao-sunčano-snježno-jutro-umirujućim glasom u ingenioznoj "The Temptation Of Adam", potvrđujući svoje članstvo u "klubu novih Dylana"  (kojemu je pristupio albumom "Hello Starling" 2003. godine ). Čak i ako nije naročito osebujan izvođač (no uvjerljiv jest, da se razumijemo), Ritter se još jednom dokazao kao veliki pjesnik (mislim da bi i nedodirljivom Robertu Zimmermanu trebalo biti milo da autore poput Obersta i Rittera mjere "metričkim sustavom" njegovih pjesama).  Josh nikada ne distribuira jeftine osjećaje niti daje velike odgovore. Nijedna od pjesama s njegova petog i najboljeg   albuma "The Historical Conquests Of Josh Ritter" ne nudi "život poslije smrti uz garanciju bonus-kupona"  ili, možda,  literarne medikamente za smrt bez straha. Zato je gotovo svaki njegov stih bljesak tihog otkrivenja, prava, čista poezija koja te  prima odmah i sada. Folk-rock dragulj!
(P.S. Preporuke: Jason Anderson "Tonight", Mark Sultan "Sultanic Verses", Sarabeth Tucek "same".)

goran pavošević______________________________________________________13.01.2008.

THE CYNICS / Here We Are (Get Hip, 2007.)
Poštovanje koje osjećam prema američkoj skupini The Cynics (Pittsburgh, Pennsylvania) neizmjerno je. Oni su moji rock and roll heroji i držim ih jednom od najvećih garage-rock skupina svih vremena. Ne pretjerujem kada kažem da mi je njihov album "Get Our Way" (1994.) bio pouzdanim svjetionikom u tmini poraća. Baš kao što danas njihov novi album "Here We Are" iznova učvršćuje moju vjeru u rock and roll. Garažni je rock trenutačno kurentna i dobro isplativa roba. The Cynics su ga svirali još prije dvadeset godina, kada je bio javno preziran i guran pod crveni tepih kojim su  šetali sumnjivi uglednici rock'n'rolla. No dečki su preživjeli, nadživjeli sve trendove i brandove i možda je napokon  sazrijelo vrijeme  da Gregg Kostelich (gitarist,autor)  i Michael Kastelic (pjevač,autor), Amerikanci hrvatskih korijena, uplate štošta u svoj  mirovinski fond. Opći je dojam da im se put u Španjolsku, u potrazi za studijem i ritamskom sekcijom, u potpunosti isplatio. "Here We Are" nije, dakako, novi "Rock'n'Roll" (1989.), niti  novi "Get Our Way", ali je vrlo dobar album kakvoće prethodnika, povratničkog long playa "Living Is The Best Revenge" (2002.). Riječ je, ipak, o podosta drugačijoj kolekciji pjesama. Na prethodniku, produciranom od ruke starog bukača Tima Kerra, Greggove i Michaelove pjesme bile su nošene  čistom  garažnom energijom.  Na "Here We Are" takvih je trenutaka puno manje ("Last Mistake", "Hard To Please", "What She Said"). Utjecaji folka, meke psihodelije i The Byrdsa najuočljiviji su do sada ("We Wanting Her", "The Warning", "She Fell"), a balade "Here We Are" i "Slide Over" te "All About You", brzanac u ritmu Motowna,  imaju,bogami,  i pristojan   radijski potencijal. Ukupno, riječ je o najnježnijem i najrazrađenijem izdanju The Cynicsa do sada. Pri tome,  raspoloženi Kostelich i Kastelic  nehotice su postali "McGuinnom i Clarkom" minule sezone. Bravo, majstori!
(P.S. Preporuke: The Sterns "Sinners Stick Together", The Grip Weeds "House Of Vibes Revisited", Maps "We Can Create".)

goran pavošević______________________________________________________06.01.2008.

DIVISION DAY / Beartrap Island (Eenie Meenie, 2007.)
Division Day je  indie-pop/rock družina s kakvima sam redovito u zavadi. Volim  eklektički duh popularne glazbe, osim u slijedećim slučajevima: 1. kada ga se rabi isključivo za vlastiti probitak, 2. kada se njime nastoji prikriti kakav autorski nedostatak. Kod Division Day malo je prvog, a ponajviše drugog. "Beartrap Island" njihov je dugosvirajući prvijenac i na njemu je, na prvo slušanje, sve valjano posloženo. Opetovano emitiranje otkriva u kojoj su mjeri dečki šmiranti što vješto krpaju svoje rupe u pjesmotvoračkom/izvođačkom  znanju. Ukratko, pjevaču Rohneru Segnitzu nedostaje vokalne izražajnosti, a bandu prepoznatljivosti i fokusa. Mogao bih stotinu puta preslušati album i, uvjeren sam, ne bih zapamtio niti  jedan refren ili  gitarističku dionicu. Segnitz i društvo (iz  kalifornijskog Santa Cruza) neodlučni su kamo pripadati, ali njuše kako se danas pridobiva publika. Ima tu neizbježnog ema ("Tigers"), pa no-wavea ("To The Woods"), podosta Waynea Coynea, a ostavljau za sobom i "digitalne otiske stopala" (meka elektronika, npr. "Hand To The Sound"). "Beartrap Island" jednostavno pati od viška motiva i  manjka dramaturgije. Ne znam kako se u svemu tome našao Scott Solter iz Mountain Goatsa, no njegove producentska ruka nije mogla učiniti puno toga s ovako besprizornim pjesmama. Bilo koja opičena dvominutna skladba Mountain Goatsa zanimljivija je od cijelog prvijenca Division Daya.
(P.S. Brzo sam odustao i od albuma "Busy Signals" istoimenog banda, "Let's Agree To Deceive Our Best Friends" Auto Interiorsa i "Nervousystem" skupine Future Kings Of Spain.)

goran pavošević______________________________________________________06.01.2008.

WIRE / Read And Burn 03 (Pink Flag, 2007)
Wire su prije 5 godina zagonetno i neočekivano izronili iz mraka dvodijelnom EP kolekcijom „Read And Burn“. Do tada ugodno uhljebljeni u status kulta, Wire su zagrizli mamac ponovnog okupljanja, ponovo zasukali rukave, te na novim snimcima pokazali kako njihovom avantgardnom rocku dobro pristaje i moderna garderoba. Naravno, ta je pokazna vježba itekako zagolicala maštu slušatelja, no nepredvidiv band je do novog javljanja pričekao nekoliko godina. Pravi povratnički album najavljen je za ovu godinu, a band se u međuvremenu opet igra sa slušateljima te kao aperitiv i predjelo nudi samo 4 pjesme uz obećanje kako se niti jedna od njih neće naći na albumu.
Ako su prva dva „Read & Burn“ izdanja svojom vrckavošću i blagim naklonom prema punku bila „Pink Flag“ 21. stoljeća, onda sve ukazuje na to kako je treći EP iz te serije ovodobna inačica „Chairs Missing“. Naime, od kovitlaca synthova i poetskih recitacija koje se u 10 minuta uvodne „23 Years Too Late“ izmjenuju i nadmudruju s plesnim ritmom, preko reminiscencije na rane 80-te u „No Warning Given“, pa do zakopčanih gitara koje na rukama nose iznenađujuće mekan vokal Colina Newmana u završnoj „Desert Diving“, ovo je rasni art rock kojeg nitko drugi osim Wire ne može složiti ni odsvirati. Wire i dalje imaju oprezno izbalansiran zvuk i primjerenu produkciju koja ne trpi agresiju niti forsiranje, već svaki instrument dobija onoliko pažnje koliko je potrebno. Pjesme su duže, razrađenije i kompleksnije nego na prva dva EP-ja, no „neutralnim ugođajem“ su distancirane od sivijih i mračnih tonova sa npr. „154“. Tijekom ovih 25 minuta praznog hoda nema i gotovo je nevjerojatno ne samo to da su Wire u ovoj fazi karijere snimili ovako uvjerljiv EP, već i to što su ovako moćnom materijalu namijenili sudbinu „sporadičnog“ izdanja prije izlaska pravog albuma.
Koliko god ponekim rješenjem na ovom izdanju Wire tu i tamo (ne)svjesno namiguju svojoj mladosti, ovo je ipak prvenstveno pogled u kristalnu kuglu, a sudeći po tome što se u njoj može vidjeti, za ovaj band nema straha. Tko zna-zna. Bila 1979. ili 2008.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________06.01.2008.

OXBOW / The Narcotic Story (Hydra Head, 2007)
Oxbow su grupa koja se uzima u malim dozama i uz koju nije potrebno provoditi puno vremena. Ipak, u onim trenucima kada se raspoloženjem nađete na istoj valnoj duljini sa bunilom koje Eugene Robinson i družina neumoljivo emitiraju, promatranje tog klimanja po šipražju i mentalnim katakombama je zanimljivo i intenzivno iskustvo.
Oxbow nisu band koji štanca albume na veliko i momcima treba dosta vremena da formiraju te sluzave gromade psihoze, pa je tako od posljednjeg javljanja i „An Evil Heat“ proteklo pet godina. Naravno, modus operandi grupe je više-manje ostao isti te Robinson i ekipa gotovo programatski inzistiraju na tome da slušatelja pri suočavanju s tom „primalnošću“ obuzmu strepnja i nelagoda. Taj je pristup i baza i smisao postojanja grupe (koja sada već ima veteranski staž i nafilanu diskografiju), no upornim stavljanjem težnje na mahnitost i ludilo, band ujedno počesto i zakoči samog sebe, te tim forsiranjem ponegdje čak i dođe do ruba (auto)parodije.
„The Narcotic Story“ nije pretjerana devijacija od klasične Oxbow paradigme i ako tražite novu pošiljku smjese raščerečenog bluesa i noisea koji zapravo niti nije bučan već podmukao, onda ste na pravom mjestu. Vokal gorostasa Robinsona dolazi iz škole gdje ekspresija ima primat nad melodijom (vidi pod Yow ili Thomas) i njegovo dahtanje, jaukanje i „čačkanje“ fino se nadopunjuju sa disonantnošću gitare te „kontroliranom aritmijom“ basa i bubnja. Ipak, u odnosu na dijaboličnost kojom je ispunio „An Evil Heat“, Robinson ovdje često zvuči snuždeno, a ponegdje i ranjivo, te u prosjeku djeluje kao Al Johnson (US Maple) sa knedlom u grlu i buketom uvelih ruža u rukama. Gudači i potišteni molovi i inače daju reskost i kiseli ton albumu, pa melankolija „Down A Stair Backward“ i „A Winner Every Time“ odskače od ceremonijalnog zla koje je zaštitni znak grupe.
Posljednjih 6 minuta albuma pripada inferno vodvilju imena „It's The Giving, Not The Taking“, pjesmi koja zvuči kao da se Tom Waits umjesto na bourbon namjerio na LSD. Nelagodna i teturava, ali i dobroćudna, pjesma svojim „pitomim bunilom“ sasvim primjereno zatvara ovu narkotičnu priču. Vlastite su aspiracije opet ponegdje saplele band, no Oxbow su ipak više-manje uspješno formirali/dočarali neurozu kakvu je nedavno predstavio Scott Walker na „The Drift“, a to nije mala stvar. Fin i interesantan album.

ivan mučnjak jr.______________________________________________________03.01.2008.

THE FELICE BROTHERS / Tonight At The Arizona (Loose, 2007.)
Uspomena je uglavnom stabilan osjećaj, no valja je ponekad prevesti u djelovanje jer može izblijediti. Tom su se mišlju, čini mi se, vodili The Felice Brothers kada su stvorili ploču koja toliko naliči kolekciji izgubljenih snimaka Boba Dylana i njegove najbolje pratnje ikada, neponovljivih The Band. Zbog potpunije rekonstrukcije epohe braća Felice za ovitak su se svog prvijenca uslikala u prepoznatljivoj pozi thebandovaca. Osim toga, Ian Felice pjeva kao pljunuti golobradi Dylan, a njegova braća Simon i James, te pridruženi članovi banda Christmas (!?) i Farley  skulirano oživljavaju kemiju koja je vladala između Robertsona, Helma, Danka, Hudsona i Manuela. Podudarnosti je još